Nova Istra

33 Igor ŠIPIĆ SUVREMENA KNJIŽEVNOST polja Provanse snažnije zriju na modroj pozadini Mediterana. „Od ovog kolovoza, sve sam tvoje žuto, Vincente!“ – šapnu joj tiho na uho i nježno ju privine k sebi. Opis njedara jedini bi to mogao povezati u smisao. Odlaze u susjedni Rijksmuseum; ondje je razlog za njihovu veliku žudnju – Noć- na straža ! Da bi iščekivanje doseglo vrhunac, Rembrandtovo remek-djelo ostavljeno je za kraj, prije nego će završiti put kroz Seicento . Zlatno stoljeće holandske umjet- nosti. Filipova nijemost biva sve većom pa prostor za razgovor traži u njenim očima, rukom u ruci. S njom bi mogao tako, itekako dalje! Pred njima je Izak i Rebeka , još jedno veliko Rembrandtovo djelo (1665.). La Fiancée juive – ili „pripadanje“, u svom baroknom okviru. Postaje mu jasnija uloga biblijskog para u autorovu životu. Rem- brandtova ruka na srcu Saskije tisuće su Eliezarovih prijeđenih kilometara do vrela na kojemu će napojiti žedna usta. Izak će tako dobiti svoju ženu. Rijeke su uvijek bile naša sudbina! Fascinacija družbom amsterdamskih puškara kapetana Fransa Banninga Cocqa i poručnika Willema van Ruytenburcha vratila je Filipa ponovno u središte Remb- randthuisa. Rad na platnu, koje će postati slavno u čitavom svijetu, majstor je za- počeo iste godine kad je kupio kuću u Breestraatu (1639.). Ostaje nejasno što se to uplelo u sudbinu velikog slikara. Godine 1642. postaje otac Titusa, četvrtog djeteta sa ženom Saskijom. Umrla je nedugo nakon poroda. Do kraja iste godine završio je i svoje najgrandioznije djelo. Svjetlo i tama – to su istinske straže! Gospodari vreme- na! L’arquebusiers amstellodamois ionako su samo svjedoci iz drugog plana. „Najradije bih da ne govorimo, samo bih te ljubio“, reče joj Filip. Kad jednom dosegne nedostižno, mislio je, bit će veći. Sada, sve ono malo u njemu čini se još manjim. Zašto je s toliko žara taj nenadmašni majstor skupljao male umjetničke stvari? Opet će jednom poći tamo, u Rembrandthuis. Le cabinet d’objets d’art krije mnoge tajne. Impresijama nije lagati. Pratile su ih do ulice ljevača zvona. Odložili su svoje bi- cikle i pošli u vrevu ulične tržnice. Vrvjela je malim predmetima, svježim voćem i cvijećem. Pastel drveća potiho opada i slaže se u sjenovitost kanala Amsterdama dok odla- zi, spušta se niz strmo drveno stubište. Dugo broji Njene korake, osluškuje vrijeme s pogledom na zapadno krilo stana i prozorje u kojem uvijek nalazi zamjenu za Njeno lice – sunce što se smješka za leđima putujućih oblaka i podsjeća na svježinu tek ispranog zlata. Miri se s time, ali želi da se vrati prije zalaska sunca jer su u noći koraci kao zvuci violina – nedohvatljivi odlazak smijućeg Erosa. „Hoću da se vratiš prije večeri, zagrliš me i još jednom kažeš da me voliš, kako i kiše rastvaraju usta Amstela.“ Premda, i on odlazi, odlazi za Njom u noć jer zna, ako