Nova Istra

328 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Božidar ALAJBEGOVIĆ ulica i životnim putanjama stvarnih ljudi po kojima se ulice zovu, kao i onih koji su u njima živjeli, Jergović na nekoliko mjesta ponavlja da je ipak riječ o „gradu-iluziji“, „gradu koji se nalazi na mjestu Sarajeva“, gradu koji je stvorio u svojoj mašti i koji „ni s jednim Sarajevom nema nikakve veze“, iluziji koju on „pomno gradi svakoga dana svog mira i sabranosti i gradit će je dok ga ima“ jer je, kako kaže, uz tu iluziju on vezao svoju sudbinu. Knjizi ne manjka ni duhovitosti, pri čemu se osobito izdvaja ona opora (npr. o odnosu tzv. pravih Bosanaca prema zubarima), a osim što je, naravno, prepuna au- tobiografskih detalja i pojedinosti vezanih uz živote članova autorove obitelji (što knjigu, ponovimo, čini svojevrsnom nadopunom prethodne knjige Rod ), Sarajevo, plan grada riznica je prekrasnog vokabulara, vjerojatno u dobroj mjeri zaboravljenog i danas slabo korištenog. Knjiga tako obiluje riječima iznimne ljepote i čarobnosti, poput, primjerice, musafirluk , muhurlejisati ili pedžušembe , ali je ispunjena i imeni- ma podjednako pjevnim i punim magije (Hadži Hasan Buzadžija, Guti Bamberg, Vlajko Palavestra, Evlija Čelebija). Pritom je melodioznost prekrasnih imena i riječi posve sukladna s melodioznošću i elegancijom Jergovićeve razgranate, ali tečne i pi- jevne rečenice. Svaku sudbinu koju rekonstruira i svaku životnu putanju koju u knji- zi ispisuje Jergović piše na način blizak usmenom pripovijedanju, u čemu se može iščitati i dodatna, implicitna posveta gradu. Jer, kako na 359. stranici veli autor,„sve što je zbilja veliko u kulturi toga grada započinjalo je, i vazda započinje, iz usmene pripovijesti, da bi se na kraju u neku širu i veću, istu takvu pripovijest i ulilo, i u njoj se izgubilo, kao što se manja rijeka ulijeva u veću, koja se zatim ulije u more. (...) Ljudsko je pamćenje veće od svakoga romana, čovjekova je porodica šira od naroda, a priča, ona usmena, govorna, ulična, kafanska, moćnija je od sve književne povijesti, jer se svakoga dana obnavlja, mijenja i ispočetka priča“. U knjizi ne nedostaje ni (uvjetno rečeno) političke provokativnosti i polemično- sti, pa tako Jergović podsjeća na kontroverznu ulogu nadbiskupa Ivana Evanđelista Šarića tijekom Drugoga svjetskog rata, a nije izostala ni kritika poslijeratnog „obra- čuna s klasnim neprijateljima“ koji se provodio nacionalizacijom imovine i progon- stvima. Među takve zanimljivije dionice spada i ona u kojoj se autor suprotstavlja dugogodišnjoj ideološkoj mantri o tolerantnom Sarajevu, koju nedavna ratna proš- lost demantira i kojoj se Jergović suprotstavlja apostrofiranjem mogućnosti postoja- nja više različitih Sarajeva, „dva, tri, četiri, ako ne i svih sedam Sarajeva“, a od kojih je jedan i Sarajevo bjesomučne vjerske mržnje i u kojem Hajro nije nužno spašavao svoga komšiju Davida u vrijeme NDH i nacističke okupacije. Osim što je riječ o literarnom spomeniku jednome gradu, ova je knjiga oružje borbe protiv zaborava, kako onoga prirodnog, starenjem i smrću izazvanog, tako i onog historijskog, političkim razlozima generiranog i selektivnim pamćenjem pro-