Nova Istra

327 Božidar ALAJBEGOVIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Knjiga je to koja zrači duhom prošlih vremena, ponajviše 1970-ih i 1980-ih, kad je na tim ulicama stasao onaj „ti“ kojem se Jergović obraća, no zrači i duhom još starijih vremena, kad su iz kuća i s tih ulica Židovi odvođeni u logore, te još starijih, otomanskih vremena, kad su pojedine od tih kuća bile građene. U nekima od tih uli- ca, kao npr. u Hadži Hajdarovoj, vrijeme teče mimo vremena u kojem je Jergovićev „ti“ živio, a Sarajevo, plan grada knjiga je svih tih vremena, sve odreda prošlih, a koja Jergovićeva književna vještina sve čini živima, sadašnjima, neprolaznima i vječnima. Jer, jedna od svrha umjetnosti, a osobito književnosti jest upravo to: učiniti trajnim, vječnim i neprolaznim i ono što je davno bilo, i ono što sada jest, i ono što nikada biti neće; sva vremena spojiti u jedno, vječno nadvrijeme, što Jergović u dvjema po- sljednjim knjigama nenadmašno čini. Budući da autor u Sarajevu već dugo ne živi, nego inventarizaciju njegovih ulica, sokaka, džada i mahala radi po sjećanju i snu, problematizacija memorije i zabo- ravljanja učestalo je u knjizi zastupljena. Tako se npr. Jergović spomene i „bolesti prevelikog sjećanja“, najkobnije od svih hereditarnih bolesti, jer ljude čini gorkim, a ta ih gorčina na kraju ubija. No, pri pisanju, osim sjećanjima, maštom i snovima, Jergović se umnogome pomaže zapisima Alije Bejtića iz knjige Ulice i trgovi Saraje- va: topografija, geneza i toponimija , koju je 1973. objavio Muzej grada Sarajeva i bez koje ni ove knjige ne bi bilo. Posebno mjesto u knjizi imaju ulice koje imena duguju umjetnicima – piscima, slikarima i inim ljepodusima čije životopise (npr. Branislav Nušić i Stevan Mokra- njac) Jergović izlaže, redovito uspoređujući njihove sudbine, nekadašnje političke prilike i sadašnjost, političko-društvenu i socijalnu. Politika je, naravno, obilno prisutna u knjizi jer je ona (pre)usmjeravala putanje života Sarajlija. Autor često obrađuje tematiku manjinstva, bezdomništva i apatridstva ili, pak, intimnog pripad- ništva onima „koji granice svojih domovina iscrtavaju sami“, što su osjećaji koje pisac dijeli s mnogim nositeljima naziva sarajevskih ulica. Jergović knjigu postupno pretvara u povijest Sarajeva, njegova urbanizma, kultu- re, njegove umjetnosti; ispisujući životne priče ljudi po kojima su nazivane sarajev- ske ulice, ispisuje povijest grada. Jer, svi su ti ljudi izgrađivali Sarajevo, unosili dije- love sebe u taj grad. Dobar je primjer Topal Šerif Osman-paša koji je podigao prvu bolnicu, prvu tiskaru, veliki han, ali i pivovaru te je svoje snage uložio u opismenji- vanje naroda, podržavši djevojačku školu Stake Skenderove (u kojoj je školovanje djeci siromašnih građana bilo besplatno), tako što je u nju upisao svoje kćeri. Osim o onima po kojima su ulice nazvane, autor često piše o onima koji su u pojedinim ulicama živjeli pa po njima upravo te ulice pamti, i te su dionice, pisane poput krat- kih priča (npr. one o školskom podvorniku Mustafi i medicinskom tehničaru Nikoli Karasu), među najdojmljivijima u knjizi. No, unatoč autentičnim nazivima stvarnih