Nova Istra

326 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Božidar ALAJBEGOVIĆ čemu piše već iščeznulo, pa tako npr. i hauzmajstor Šulc (poznat nam već iz autorove istoimene knjige pjesama), zrakoplovni mehaničar u mirovini koji se bavio poprav- kom svih pokvarenih stvari („osim televizora, tada bi se zvalo majstora Fišekovića“). Jergović se obraća sebi-djetetu koje je sve to što je kasnije iščeznulo prihvaćao zdravo za gotovo, bez čuđenja. Jer „vremena čuđenja počinju kasnije, kada se odraste i kada svega nestane“. No, takvo obraćanje nekadašnjem sebi u drugome licu jednine ili, pak, sebi izvan kalendarskog vremena sugerira da je potrebno odmaknuti se od sebe da bi se moglo dosegnuti ono najdublje u sebi – jer toga o čemu Jergović piše, kako rekosmo, više nema, osim u dubini njegove nutrine, u snovima, mašti, sjećanjima. Takva pripovjedna pozicija također ima svrhu pozicionirati knjigu u vremenu jer Jergović ne ispisuje literarnu mapu sadašnjeg Sarajeva, nego ondašnjeg, grada iz vre- mena svoga odrastanja, a često odluta u još davnije Sarajevo, opisujući grad kakav je bio puno prije autorova rođenja. No, tako postiže i veći stupanj literarizacije građe koja je u osnovi dokumentarna; obraćajući se nepostojećemu sebi u drugome licu jednine, on to „ti“ čini akterom priče koji hoda ulicama Sarajeva iz mašte, sjećanja i snova, i tako službenu povijest Sarajeva (u pričama o ljudima koji su nekad živjeli u Sarajevu i onima po kojima pojedine ulice grada nose ime) pretvara u osobnu priču, od dokumentaristike tako stvarajući fikciju. Sukladno naslovu knjige, Jergović katalogizira sarajevske ulice, a svako njihovo ime sadrži (najmanje) jednu priču, jedan životopis, mahom čovjeka koji se – naj- češće nakon nasilne smrti, pogibijom u ratu – sasvim pretvorio u jednu ulicu. Od- nosno, svaka je ulica zapravo jedan neispisani roman, a autor, svjestan toga, ali i nemoćan smoći toliko vremena da ih sve ispiše, to nadoknađuje posvetivši tim broj- nim ljudima barem nekoliko rečenica kojima zaokružuje njihove životne priče, koje važnost i ulogu u životu grada dokazuju upravo takvim imenovanjem. Naravno, većina tih imena ne traje vječno jer povijesne mijene svoje ukorijenjenje u društvu često potvrđuju upravo preimenovanjem ulica, a Jergović često ispisuje povijest tih preimenovanja (samo do trenutka vlastita odlaska iz grada, iako su i nakon njega, naravno, uslijedila nova preimenovanja), pa ova knjiga ima značaj svojevrsnog rodo- slovnog stabla ulica, koje imaju i svoje potomke i svoje roditelje. Pritom autor svako preimenovanje smatra ubijanjem grada i njegova duha te nasiljem nad sjećanjem, pa se ovu knjigu može smatrati svojevrsnim otporom tome nasilju. Ali ulice ne žive samo u životima ljudi po kojima su imenovane, već im život udahnjuju ljudi koji ih nastanjuju. Svim tim brojnim ljudima, danas uglavnom nestalima, Jergović napuču- je knjigu, oživljava ih na njenim stranicama; knjizi udahnjuje život svojim rečenica- ma, vraćajući te ljude iz mrtvih. Upravo stoga možda autor knjigu i otvara napisom o Mejtašu, trgu nad gradom koji nosi ime po „kamenom kubusu na koji se tokom dženaza-namaza polagao tabut“. Dakle,„Mejtaš je kamen za mrtvaca“.