Nova Istra

32 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Igor ŠIPIĆ „Nešto postoji među nama što je posebno samo kad prođe oknom poluotvorenih vrata“, pomisli Filip. Možda je to onaj čudan polusmiješak Djevojke s bisernom nauš- nicom , možda i polusan u koji sve više zapadaju. A možda je samo razdaljina od svi- jeće do svijeće. To je put do susjedne sobe. Tamo je na svom računalu, ali time samo pojačava bliskost – mora proći prazninom okna. Misli, tamo prolazi vrijeme, ali ne, vrijeme ih neće udaljiti – mora proći prazninom okna. Želi, samo želi odahnuti, ali ne, tamo ide udahnuti život jer mora proći prazninom okna druge sobe. Uvijek mora proći prazninom okna, mora proći pokraj njega i zastati. Zato postoji nešto posebno kad prođe kroz okno poluotvorenih vrata. Danas će posjetiti Scheepvaartmuseum. Već vidi Atlanta, na njegovim je leđima Globus smisao, ali što je podnošenje Svijeta spram kozmičke praznine? Brodovi oduvijek plove pod zvijezdama, zar je potrebna veća sreća? Sad opažaju, i nije im baš sklona. Već izdaleka neuobičajen mir daje naslutiti da nije vrijeme posjeta muzeju; radovi na zgradi bit će dovršeni za dvije godine. Ljubi je! Odlaze na obližnji gat vidjeti repliku holandskog jedrenjaka iz 17. stoljeća. U doba osvajanja Indije osam- deset topova grmjelo je drvenim palubama. To je sve što uspijevaju doznati o brodu zatvorenom za posjetitelje. Ako ništa drugo, ovdje su iz koristoljublja; držanje za ruku dobitak je za ulice kojima prolaze. Čini se, tlo po kojem hodaju proosjeća njihove korake. Tako se ruše sve kule od pijeska, tisuće i tisuće stupaca brijesta zabodene su u podzemlje grada. Potmulost nestaje u središtu pod centralnim trgom s kraljevskom palačom. Filip se pokušava pribrati, grli je kako bi izbjegao nesporazum praznine. On je golema povijest, vrije- me što ga još samo nude okolne barokne fasade. Ona mu je ipak stvarna. Osjeća, do stana hodat će naličjem dana. Vožnja biciklom ulicama Amsterdama donosi poseban užitak. Blagu nesigurnost nadomjesti mu uvijek Njena smjelost. Zato je pušta da odmiče, dok se Ona okreće i traži ga pogledom. To ga ispunja nekom hitroćom suživota koji nazire i slijedi na njenim putevima. Pokatkad, priđe joj kako bi sustigao svoje zaostajanje i pružio joj ruku. Dodiri su najsuptilniji pred kišu. Zato će danas obići muzeje. Do „Van Gogh Museuma“ stižu poslije dvadesetminutne vožnje. Treba još samo prijeći zeleni travnjak iza kojeg se uzdiže zgrada vrlo moderne arhitekture. Već na prvom katu veliko iznenađenje – originali čuvenog Autoportreta umjetnika (1887.) i Suncokreti (1889.). Mršavo, bljedunjavo lice, zaraslo u njegovanu bradu, uvijek mu se činilo poznatim. Tako bi Njoj on žuto prišao, suncokretima Arlesa obznanio nje- zinu došlost dolinom dvoraca. Sada, u tim dvoranama, i sâm suncokret okreće se za svojim suncem, prati njegov gipki, nečujan hod. Stoje pred Žutom kućom (1888.). „Nitkost je samo u glavama tulipana, ovdje je sve žuto“, prođe mu kroz glavu. I žitna