Nova Istra

31 Igor ŠIPIĆ SUVREMENA KNJIŽEVNOST opsjednutosti legendom. * * * * Bilo je kasno jutro kad ga je privukla radoznalost kanalâ Amsterdama. Rasla je i sporo se uvlačila u skrovitost ulica. Kiša se obuzdavala u kapima jeseni, a prozorje širilo, širilo dalju. Za dobro otkriće uvijek je potreban prvi dan, a njegov dolazak na obale Amstela nisu bile Indije. Iza zelenih vrata Rembrandthuisa sve postaje stvar- nost. Već od prizemne kuhinje, ulaza i predsoblja, tišina nije ništa lakša od osjećaja bivanja Velikog majstora. Zlatno je doba. Hoće li zadivljujuća tehnika bakroreza pomoći da shvatimo Lastmanov La Déploration d’Abel . Adam i Eva oplakuju Abe- lovu smrt. Čini se, kada dođe vrijeme, i Filipov će dolazak ubiti njegova brata u od- lasku. Odakle sve polaze dolasci i gdje sve završavaju polasci? Rembrandtov učitelj nije vidio Abelovo ubojstvo; možda će i to uskoro postati samo igra svjetla i sjene. Zato straža! Zato La Ronde de nuit ! Nijemo su se kretali, držeći se za ruke. Ponovno Adam i Eva. Ovaj put Rembrand- tov eau-forte La Chute (1638.). Kao da je gol, i Ona gola, on nema ništa, Ona ima jabuku. Ljubi je. Hoće li ikad prodrijeti u tajne porodiljstva? Ljubi je. Pred njima je majstorov Jupiter et Antiope (1659.). Što je ta pitkost uprta iznutrici sjene? On, Ju- piter, rukom slikara učinjen u zoru, raspiruje nešto između požude Satira i sna nage Antiope. Zaspalost je podatnost trenutka. Danas su bogovi na strani drevne Tebe! Kazuju mu sve o Njoj. Vidi, htjela bi zaspati. U velikoj sobi umjetnika Lastmanov Le Christ en Croix (1616.) upotpunjuje sve velike smrti. Ondje gdje vlada vječni mir, ondje je samo smrt važna.„Dođite, umrite ovdje u ljepoti baldekina, u zadnjim minutama Saskije, umrite u privilegiju auto- portreta. U ovoj sobi nitko ne hoda, ni kazaljke ne odmiču, samo srsi narastaju od zadrške vremena“, prođe Filipu kroz glavu. Potraži je pogledom – „Volim te“ – tiho joj reče. Le grand atelier je prostor u kojem uvijek nešto nedostaje ili je ostatak. Bilo da osjećaju nagosti nedostaje model, bilo da je ondje od slutnje velikog platna tek drven stolac. Zajedno, clair-obscur , najbliži nutrini pijanistice. Kistovi, palete, pigmenti ne mogu pokriti svu tu prazninu. Čak ni ubojita koplja ni oklopi straža na zidnoj polici. Le cabinet d’objets d’art samo je ono što je Rembrandt nosio u duši, ono prikupljano u sjeni, pa privoljeno na jasniji svijet. Sunce se već duboko zavlačilo među krošnje, kad se ponovno nađoše u rukama kanala i ulica. Poneka nakošena frizijska kuća ili utonula ulica daju im do znanja da vodi nije do ravni. Hodaju, samo se ruke drže čvršće svojih korijena. Da ne popuste koraci od dodira Zlatnog doba.