Nova Istra

30 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Igor ŠIPIĆ svoga kreveta. Uskoro će turnir odlučiti o izabraniku njezina srca. Ali, tko zna, možda na njega stigne i netko nepozvan. * * Čekajući svoj let u zračnoj luci Valéryjeva rodnog Sètea, Filip je u glavi prevrtao posljednje od legende što ga je nepogrešivo vodila u sjevernu zemlju. Njegov davni predak bio je Chevalier de Carcassonne. U tom gradu još živi legenda o Vitezu i nje- govoj Lunette. Odanost obiteljskoj prošlosti bila je razlogom da pet stoljeća poslije posjeti Amsterdam u kojem se odigrao zagonetni turnir. Premda svjestan romansi- ranosti predaje, koja je u sebi nosila poruke i dobro čuvane tajne, bio je siguran da će ispuniti obećanje i pronaći tragove koji su jedan viteški događaj odveli u legendu. „Ne vrijedi zbogom ako nije kazana zadnja riječ!“ – prisjeti se Filip stare anatolske sentencije kad se zrakoplov već bio dobrano uzdigao nad morem. * * * Hodao je prema starom središtu grada. Na djeliću papira imao je zapisano ime – Begijnhof. Iza njegovih vrata mora pronaći prvu englesku crkvu u Amsterdamu. Ondje bi već mogao dobiti naputke i nastaviti potragu. Prije putovanja temeljito je proučio povijest u prsten uvezanih dveri još daleke 1346. „Nije li impresivno stajati na mjestu gdje je nekoć u okolnim kućama živjela zajednica religioznih žena zvanih Begijnen?“, pomisli. Te su redovnice održavale vjersku službu u prvoj posvećenoj drvenoj crkvi već 1419. Kao i većina Amsterdama, izgorjela je u velikom požaru 1421. te je obnovljena od opeke i kamena koncem 15. stoljeća. U doba je reformacije zatvorena odlukom gradskih očeva o zabrani svih službi osim protestantskih te se jedno vrijeme koristi samo kao skladište i praonica rublja. Anglikanskom crkvom postala je na zahtjev vjernika da im se dodijeli mjesto za održavanje službe na engle- skom jeziku. Bilo je to u veljači 1607. Prisjećajući se povijesti Begijnhofa, Filip je stajao pred vratima crkve, kad je začuo prve zvukove klavira. Izvedba Debbussyjeve Mjesečine kao da je vraćala dugove ne- kom davnom nepoznatom uzbuđenju. Stidljivo odškrinu vrata, crkva je bila prazna, gotovo nužnost da bi se klavirska vježba održala u ravnoteži nadahnuća i lika pija- nistice. Skamenjen, zastane i prepozna trenutak turnirske pobjede. Pred noge prin- ceze Chevalier tada je bacao prave ruže . Ni u smrti ih neće rastaviti rubac zavezan o koplje koje je netom svoga protivnika bacilo na prašnjavo tlo. Stajao je prikovan za kamene ploče podnih grobova kad se sunčeva zraka slomila u zapadnom oknu i navijestila svoj božanski plan. Svjetlost obasja lice pijanistice i on se prisjeti oštrice mača, sunce je načas tajnu učinilo dostupnom. Gledao je djevojku sedefastih očiju. Plava, nemarno raspuštena kovrčava kosa, odavala je karakter slijepe ulice.„Ta divlji- na nikad ne gubi na prolaznosti.“ Intuicija mu je govorila, ondje su korijeni njegove