Nova Istra

290 STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI Vlasta MARKASOVIĆ a jedan Hrvat, često se spore, ali za Veliku Gospu zajedno pjevaju u kolu i šale se na svoj račun. Crkveni god, Velika Gospa, jedan je od najvažnijih dana u selu. Tada se događaju prva zaljubljivanja, poklanjaju papirnate ruže pod šatorom. Odlazak u crkvu religijski je čin, ali i društveni događaj. Crkva je i mjesto eksponiranja. Tako jedna od junakinja, Marta, dolazi među po- sljednjima na misu, što je mještanima neprestana zagonetka. Pitaju se želi li privući pažnju ili ne stigne li dovršiti na vrijeme svoje poslove. Žene u crkvi jedne drugima razgledaju odjeću. U crkvi se i oko crkve odvija znatan dio društvenih događanja. To je mjesto gdje je selo na okupu i na kojemu je pojedinac podvrgnut komentarima i procjenama zajednice, ali i mjesto na kojemu se pojedinac želi iskazati i afirmirati u zajednici. Glavnoj junakinji romana vrhunac afirmacije u dragotinskoj zajednici predstavlja pojavljivanje u ulozi crkvene donatorice, i to upravo za središnji godišnji događaj – blagdan Velike Gospe. Dragotinski seljani jedni druge često procjenjuju upravo s obzirom na odnos pre- ma religiji i poštovanju vjerskih kanona. Za mjesto pokapanja umrlih mjerilo je također crkva, pa Bara Filakova želi kćer pokopati sa svojom rodbinom, ali i što bliže crkvi: „Oću da naša Ana leži među Filakovima, odma pored staze s live strane gledeć na ulaz u crkvu!“ 22 Brojni primjeri pokazuju posebno štovanje Djevice Marije među dragotinskim vjernicima. Neki opisi pobožnosti vrlo su realistični i slikoviti, poput hodočašća u dragotinsko marijansko svetište i proslave Velike Gospe. Župnik, časne sestre i mje- štani pripremaju slavoluk od bršljana oko ulaza u zvonik, kite oltar, uže zvonika. Svi zdušno sudjeluju u pripremi za Veliku Gospu. Dimenzije religioznosti seljana autor naglašava likom pobožnoga djeda Joze: „Dida Joza Mikić, zvani Sarmica, sijede kose, tankih obrva i podrezanih brčića, bez kojega nije mogla proteći nijedna ovakva svečanost, s djevojkama iz trnavačkog brda, uredio je oltar. Ubrao livadsko cvijeće i smjestio ga u velike keramičke vaze. Dodao grančice s hrastovim lišćem. Objesio i tri, rukom tkana šokačka otarka, ka- kve su nosili kum i stari svat na svadbama. ‘Kad je za Krista i Majku Božju, ništa mi nije teško. samo neka mi da zdravlje, a drugo mi i ne treba! Ionako sam sam, pa me ljubav prema vjeri osnažuje. daje mi nadu!’ – govorio je iz godine u godinu. Dolazio svakog poslijepodneva uoči Velike Gospe i nastojao da vanjski oltar bude što svečaniji, što ljepši, Bogu draži, Majci Božjoj miliji.“ 23 22 Isto, str. 322. 23 Isto, str. 435.