Nova Istra

277 Božica ZOKO STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI i ja vičem: krila! – krila, krila! Krilat je i zmaj ponad grba. I općenito ono što nam je ostaviše ta dva isprepletena hrvatska roda jest – krilatost! U boju i u roju! Što reći na kraju do kojeg nam nije dopušteno doći – ovdje je još jedno napisano, a neprepisano poglavlje. Vrijedi spo- menuti i riječi predsjednika Matice hrvatske u Đakovu Vlade Filića u polumraku jednog suterena, gdje se sastasmo mi istočnohrvatski književnici i čitasmo svoje pje- sme u kojima govorimo o izumrću – Probisvijeti! Probisvijeti! Rastrošnici! Govorio je o Zrinskim i Frankopanima i jednom doktorskom radu koji je proučavao isklju- čivo njihove primitke i izdatke te sve dostupne račune. O, i to nas je obradovalo! Smijali smo se razdragano, neka smo! Nek’ nas još ima koji znamo da ni u šoldima ni u pinezima i uopće u optjecaju novca nije sve – iako se ne može uvijek previdjeti dobrodošao odsjaj bijelih novaca u crne dane te njihovo zveckanje, Držić bi rekao – ćinkete-ćankete! – ili, pak, bešumno učinak bilo kojeg – podmićivanja – sretno tvrdimo – nešto je i u našim svetim nekretninama koje svjetlucaju i sjaje ljepše od metalnih novčića – od Senja preko Sinja, sve do Sinjavine! Oj, more, more sinje! – za- vapila bi Nazorova Galiotova pesan . Hrabar zahvat! Možemo reći za Anu Katarinu Frankopan Zrinski i za se, koja se punim imenom u crkvenoj matičnoj knjizi pišem Marija Božica Anđela Zoko. Ne, nomina non sunt odiosa ! Draga su i mila, naprotiv. Sva naša imena. Ostavit ćemo nešto i drugima da kažu o zrinsko-frankopanskima tragovima, makar s ruševina gradova na gorama – od Modruša preko Kostajnice, od Kraljevice do Čakovca – od Ozlja do Krka – uzduž i poprijeko – bje ih i Sla- voniji – gdje točno, reći će vam povjesničari jer moje velmožno pamćenje nekad kmetovski opslužuje samo svoje – selo ili čak samo – sokak! To nikoga, ufamo se, neće omesti da priloži svoje pruće na vatru koja još gori u tim molitvama koje je zapisala Katarina – putni je tovaruš zamišljen da bude spomenek na kratkom žitka človičanskoga koga človik pravo promišljavajuč bolji postaje . Putni tovaruš može biti i suprug i prijatelj – za nas ljepše reći nego – recimo – partner , kako se danas uobiča- jilo. Ogrijati se malo davnim suncem, ako ništa dugo. Nadisati se (jer svako pisanje ide uz disanje!) još nezagađenoga zraka. Mi smo daleko od toga da si umišljamo kako možemo davati ocjenu nekog djela, još manje s neke povijesne visine suditi o njemu – podsjećam, javljamo se sa samoga dna (prapovijesnog Panonskoga mora!) i dan-danas smo zaljubljeni u one koji lomljahu kruh i još ga lome te u one koji k’o od šuba zrinu-zirnu u nas iz nebeske (pradidove, didove, sad već i očeve i bratove ) – domovine – i kažu nam – ne bojte se, doma smo i smrt je živa! Slasna i strasna. A ti, Ano Katarino – ne zaboravi – nisi ništa kriva! Nudila si se u istražnom postupku za jedinoga krivca svemu, cijele zamisli – ali tebe nisu počastili niti suđenjem. Pre- zrena, izagnana u onoj haljini u kojoj si bila taj čas, sad si odjevena u nebo – gizdavo