Nova Istra

274 STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI Božica ZOKO i na to dojdem, da oči moje ne budu mogle videti svetoga raspetja i kipa tvojega, moja vusta radost moju Ježuša i Mariju zazivati, moja vuha nijedne duhovne batrivosti čuti, kada mi vrag bude knjige mojega grišnoga i nehasnovita življenja napervo donašal, obadajuči červ mojega dušnoga spoznanja počne me gristi, i smert se s manom boriti, i vnogi koji me pred strašnim sudcem Bogom budu obtuževali, strašna šentencija Božja bude zverhu mene doha- jala. O Mati miloserdnosti, stani onda za me i ne ostavi me u takovom harcu, i daj u ruke moju nevoljnu dušu (koju tebi sada cič moje skradnje vure preporučam) Kristušu, momu odkupitelju i zveličitelju, koji tebi nigdar ništar ni zatajil ni skratil; koji meni za ljubav tvoju oče vse moje težke vnoge grihe odpustiti, i mene ne kaštigati po mojem zasluženju; i to zado- biti želeči molim sedamkrat Zdravu Mariju z goručim sercem mojim. Amen. U svjetlu danas nam znane smrti Katarinine, za koju Nikola Buconjić kaže da je u ludilu Bogu dušu dala ... I u svom spjevu o Zrinskome ne prepušta se zdvajanju – junaštvo je jače od nesreće koju sa sobom nosi – možemo reći da je ludilo, moguće, najveći stupanj blaženstva, nepredvidiv, neodrediv, neuhvatljiv nama zemnicima čak i kad smo psihijatri ili psihotnici – pritom je nezanemariv sadržaj ove riječi koja u sebi ima (Amorov? Erosov?) blud prema – Psihi – hotnost, znanu nam još iz dobro- hotnosti. Hotnica je i stari naziv za bludnicu, a bludnica se takozvanom ženskom rimom čak trosložno sriče s – ludnicom! Od ludila našega naprosto ne možemo pobjeći ili je to samo dobrodošla – noć duše , o kojoj govori Sveti Ivan od Križa? Moguće. Što zapravo znači? Mjesečinu? Najezdu zvijezda – za koju možemo rado- sno reći – s i j a s e t! Ili kad nam svane tama potpunoma? Sve ujedno. Jer se uvijek ujedno misli i kad se svjesno neće – misli se tako. U noći su sve krave crne, govorio je Krleža, ponovivši tko zna čiju poslovicu. Zanimljivo je usporediti Ujevića i Krležu, kako su to mnogi prije nas činili. Recimo s gledišta namještaja u njihovim sobama – u Ulici Selskoj, kod predobre gazdarice u podstanarstvu, Ujević je ostavio fini dr- veni stolić i od cigareta mnogo progorene posteljine, a Krleža neku pseudosecesiju, pseudobarok, pseudobidermajer, pseudoklasiku – ovdje je ipak u skladu s ulogom tog veličanog pisca naglasak na pseudo ... ‒ u sobama u vili na Gvozdu. Ili posve kratko i, nažalost, proglašeno našim – laž! Jedna obična velika laža i paralaža. A baš se Krleža osjetio pozvanim govoriti o takozvanoj hrvatskoj književnoj laži . Dobro se sjećamo kako je na to odgovorio slikar i kipar i pjesnik i mislilac Ferdo Ladika – to što vas je vaše vrijeme prešućivalo, ne znači da se morate pomiriti s tim i prestati biti to što jeste, a Ladika je bio sve od toga navedenog – i on bi još dodao, kao vlastitu najbolju preporuku u duhu crkve bosanske – dobar čovjek ! Ladika me kao tek no- vopečenu književnicu od samo jedne knjige retorički pitao – Tko je lagao? Đalski? Leskovar? Ujević? Šimić? Wiesner? Tko je lagao?! Rekoh, pitanje je zbog naše razlike u godinama zbog koje sam ujedno bila i unuka i kćer i prijateljica – bilo retoričko,