Nova Istra

232 STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI Žarko PAIĆ odavno napustili moderni mit o fragmentiranju zbilje i djelovanju funkcija u to- talitetu organizma. Romantičko shvaćanje umjetnosti živo je i kada ga ništa više ne opravdava danas sve dok postoji težnja za genijem i za cjelovitim umjetničkim djelom ( Gesamtkunstwerk ). No, umjetnost bez živućega Boga ne može preokrenuti metafiziku u drugome smjeru koji bi trebao biti ireverzibilan te tako oslobađajući za ideju „misterija beskonačnosti“. Sažeto iskazano, umjesto sustava i metode povijesti, sa Schellingom nastaje po- sljednji gotovo mesijanski zov iskona u nadolazećem. Otuda umjetnost postaje sud- binom filozofije, a sloboda egzistencijalnim projektom čovjeka kao umjetnika. Sve je drugo pad ispod razine vremena. Ali ne „ovoga“ koji se zbiva „sada“, već onoga koje povezuje početak i kraj izvan „loše beskonačnosti“ istoga. Nije Schelling skriveni utemeljitelj „postmoderne“, kako je to pokušao efektno poentirati Wolfgang Welsch u svojim komentarima promjene estetskoga smjera metafizike od romantike do 20. stoljeća. 23 Riječ je o mišljenju kojim se otvara mogućnost da se beskonačnost, slobo- da i egzistencija saberu do istovjetnosti. Polazi se pritom od toga da ih ništa više ne drži zajedno osim umjetnosti. A i ona, govoreći poput pjesnika Rimbauda iz Sezone u paklu , samo još „pohlepno čeka Boga“. Što se ovdje spašava i čime? Umjetnost s pomoću filozofije ili filozofija s pomoću umjetnosti? Očigledno je da je potonje posrijedi, ali tako da umjetnost kao „oruđe filozofije“ poprima drukčiju funkciju od dosadašnjih načina njezina pojavljivanja. Mjesto unutar kojeg mahnitost oslobađa od zahtjeva racionalne jezgre tradicije nije ništa postojano i fiksno. Ono je poput beskonačnosti, slobode i egzistencije bez vlastite ukorijenjenosti u bilo što. Zato je istinski izvedeno iz nečega što nadilazi sve ljudsko i organsko, a prožima život njegovim usmjerenjem spram neživoga, gotovo fetiški objektiviranoga u obožavanju stvari kao predmeta religioznoga obožavanja. Bezavičajnost i čudovišnost jest topologija uzvišenoga. Stoga je pravi pojam bez svr- hovitosti estetike upravo ono što se ne pojavljuje kao „osjetilni sjaj ideje“, nego kao stvar sama ( to autó , das Ding , tyhé , automaton ) u svojoj samopokrenutosti i samora- zvitku. Mahnitost ne dolazi, dakle, iz svijesti čovjeka koji je postao obuzet bolešću duše, kao što se to zbiva s psihozama u rasponu od neurastenije do shizofrenije. Racionalnost u svojem najvišem dosegu apsolutnoga znanja nije živi um. Pravi je problem u tome što se ono živo preobražava u stroj koji računa, planira i konstruira „umjetan život“ ( A-Life ) kao u tehnoznanstvenoj produkciji umjetnoga uma ( A-In- telligence ). Ako mahnitost nije „stvar“ tzv. poremećene svijesti ili bolesti koju naziva- mo pučki ludilom, što je onda posrijedi? Izvor ili mjesto odakle mahnitost postaje zrakom koji udišemo u čitavoj suvremenoj umjetnosti i njezinim razračunavanjima 23 Wolfgang Welsch, Blickwechsel: Neue Wege der Ästhetik , Stuttgart: Reclam, 2012., str. 25.