Nova Istra

231 Žarko PAIĆ STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI za proizvodnju i informaciju, a bit čovjeka desupstancijalizira do nestanka razlike između ljudskoga i neljudskoga. Problem suvremene umjetnosti u tom svjetlu jest traganje za autentičnom egzistencijom umjetnosti i umjetnika u doba vladavine bez- ličnoga stroja tehnosfere. Je li mahnitost nužan put slobode s one strane estetike kao računanja-planiranja-konstrukcije bezavičajnoga svijeta? Objektilnost bez objekta Preokret je u utemeljenju estetike očigledno nastupio Schellingovim mišljenjem. Njegov zagovor obnove „umjetničke religije“ kao uvjeta mogućnosti da umjetnost podari nadolazećem vremenu sjaj ljepote same ideje čini se presudnim za buduće velike promašaje. Za razliku od Hegela, on nije postulirao kraj umjetnosti zbog nestanka „najviše duhovne potrebe“ za njom u doba apsolutne znanosti. Umjesto toga, otvorio je mogućnost nečega što ima prizvuk paradoksalna poslanstva filo- zofije umjetnosti: da, naime, istodobno otvori i zatvori mogućnosti onoga što jest suvremeno iz sebe samoga, iz svođenja na vulgarnu dimenziju ekstaze vremenitosti, kao što je aktualnost sadašnjosti, te da oslobodi umjetniku prostor za stapanje s ide- jom iskonskoga događanja onoga što kako umjetnost, tako i filozofiju bitno nadilazi. Tumačenja njegova preokreta uistinu su složena i raznolika u suvremenoj filozofiji. No, čini se da je ono što je ostavio Heidegger u svojim predavanjima za našu svrhu od dalekosežne važnosti. Baveći se analizom pojma slobode u Schellinga i time po- sredno sudbine mišljenja čitava njemačkoga idealizma, Heidegger je otvorio prostor umjetnosti preko Schellinga da više nema za svoj „temelj“ ništa utemeljujuće, pa čak niti metafizički shvaćenoga Boga u ontologijskome smislu kao postojanosti i vječ- nosti, nepromjenljivosti prvoga pokretača, prvoga uzroka i jedine svrhe svekolika bitka ( arhé ). Umjesto te metafizičke „tiranije“, sa Schellingom, a ne s Hegelom, dola- zi doba bestemeljnosti i kontingencije u samome događaju umjetnosti koja porađa „bogove“ iz sebe same u pripremnome mišljenju „drugoga početka“. Heideggerov je, dakle, Schelling onaj koji uvodi u suvremeno mišljenje već time što mu podaruje sve bitne pojmove i kategorije, pa tako i drukčije shvaćenu uzvišenost. Ona ne dolazi više iz objekta, niti iz subjekta, nego se otvara kao mahnitost same otvorenosti, kao misterij same stvari ( Das Ding selbst ). Zašto se otvara kao mahnitost upravo nečega što omogućuje osjećaj i tjelesnost, ali samo nije svedeno na dušu i njezina očitovanja u svijetu? Prihvatljiv odgovor možda bi bio da se radi o radikalnome suprotstavlja- nju bilo kakve racionalizacije bitka. Logos nije apofantički , nego onaj koji se prikriva iza tajnoga ili okultnoga znanja o samoj stvari ( mantiké epistéme ). Vidjet ćemo kako se to usadilo u misaone i stvaralačke eksperimente suvremenih umjetnika koji su