Nova Istra

230 STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI Žarko PAIĆ neiskazivo i nepokazivo ipak događa s one strane racionalnoga utemeljenja estetske konstrukcije „realnoga“. Je li to još uopće moguće i pripomaže li našem naporu da suvremenu umjetnost oslobodimo od njezina pada u bezdan banalnosti, trivijalno- sti i dosade svakodnevice? Nemojmo zaboraviti da se u suvremenoj filozofiji još od Heideggerova temeljna spisa Bitak i vrijeme ( Sein und Zeit ) iz 1927. godine, unatoč tome što mu umjetnost u to doba nije temom promišljanja kao što će to postati sredinom 1930-ih godi- na, nalazi putokaz za ono što se čini sudbonosnim i ujedno neporecivo odlučnim za egzistencijalni projekt čovjeka. Heidegger razotkriva primarnu vremensku di- menziju budućnosti. Ljudskoj egzistenciji ona pripada na način brige ( Sorge ) i bit- ka-k-smrti ( Sein-zum-Tode ). Ono što je najznačajnije pritom jest oštro razdvajanje autentičnoga načina bitka tubitka (čovjeka) u njegovoj egzistenciji kao samstveno- ga pojedinca u zajednici naspram vulgarnoga življenja u svakodnevici masovnoga društva kojim vlada u ontologijskome smislu ono bezlično „se“ ( das Man ). 21 Kako je uopće moguća autentična egzistencija ako ne na način događaja suverene odluke samstvena pojedinca da se suprotstavi logici tehničkoga dispozitiva moći? Nije li, uostalom, ta i takva egzistencija nužno ono što je u svojoj „mahnitosti“ nesvodljivo na masovnu ravnodušnost uronjenosti u svakodnevni bitak stvari, poput banalno- sti doživljaja, trivijalnosti iskustva izvanjskoga svijeta i, naposljetku, duboke dosade ( tiefe Langeweile ), koju će Heidegger iscrpno tematizirati u razlikovanju ljudskoga svijeta od onoga životinje u svojim predavanjima 1929./1930. godine naslovljenim „Temeljni pojmovi metafizike: Svijet-konačnost-usamljenost“ ( Die Grundbegriffe der Metaph-ysik: Welt-Endlichkeit-Einsamkeit )? 22 Autentičnost egzistencije u razlici od vulgarnosti pripadanja stroju masovnoga društva zahtijeva preokret u razumijevanju zadaće i uloge umjetnosti kao autonomnoga umjetničkoga djela. Ništa nije čudoviš- nije negoli umjetnosti i umjetniku pripisivati ono što se čini značajkom postojanja na način funkcije i sredstva nekoj drugoj svrsi. Nisu posrijedi tek stvari i objekti masovne industrijske proizvodnje kao estetski objekti spremni-za-uporabu ( ready mades ), koje je Marcel Duchamp preobrazio u „nove relikvije“ tehnomorfne civili- zacije potrošnje. Opasnost nastaje kada se čovjek u svojoj slobodi i egzistencijalno- me nabačaju otvorenih mogućnosti svijeta svodi na zupčanike onoga što Heidegger naziva najprije makinacijom ( Machenschaft ), a potom postavom ( Gestell ). Muka u pronalaženju prave riječi za mišljenje „drugoga početka“ jest muka kazivanja u doba vladavine planetarne tehnike. Sve što jest ona preobražava u materijal kao sirovinu 21 Martin Heidegger, Sein und Zeit , GA, sv. II, Frankfurt/M.: V. Klostermann, 1976. 22 Isti, Die Grundbegriffe der Metaphysik: Welt-Endlichkeit-Einsamkeit , GA, 3. izd., sv. 29-30, Frank- furt/M.: V. Klostermann, 1983.