Nova Istra

229 Žarko PAIĆ STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI oživjeti. Zaboravimo na te naivne iluzije. Estetike bez stroja Unheimlichkeita nema i ne može je biti. Zbog toga je zabludno kružiti površinom i snatriti o vremenu dubi- ne ako je već površina postala glatkom i neprozirnom, ako je postala ne-površinom svih stvari. Uzvišenost se od samoga početka svoje karijere u umjetnosti slikarstva i kiparstva, arhitekture i novih medija može razumjeti kao „ono“ s one strane uma i racionalističke rešetke jezika. Svedemo li taj čudovišan pojam bez pojma i ideje na samu bit estetike moderne umjetnosti, koja se produžava i u liku povijesne avan- garde i u aktualnim formama suvremene umjetnosti od performansa, instalacije i konceptualnosti kao sinestezije jezika i slike u kibernetičkoj tjelesnosti tehnosfere, ući ćemo u tamno kraljevstvo gdje suvereno vlada dionizijska destrukcija u svim smjerovima i sa svim zamislivim strategijama izvedbe. Pravi je naziv za „ono“ što je s one strane bitka ili realnoga kao načela užitka ( jouissance ) razvrgnuće ideje subjekta u simboličkome poretku jezične moći. „Ono“ gdje prebiva stroj Unheimlichkeita u svojoj stvaralačko-razaralačkoj preobrazbi vječnoga prstena bivanja jest topologija mahnitosti . Njome otpočinje rez s pravocrtnom idejom povijesti. U jednoj drukčijoj inačici modernoga mišljenja, primjerice, onoj Artauda i Klossovskoga, prava je mah- nitost u tiraniji aktualnosti „novoga“. Mjesto o kojem govorimo u povijesti umjetno- sti svagda je „tu“. Vidljivo je, međutim, samo iz obrnute perspektive. „Ono“ se zbiva kao transgresija granice između uma i tijela. A granica prolazi kroz slikovni jezik posve drukčijega značenja od„uzvišenoga“ kazivanja o ljepoti kontemplacije i užitka u djelu pročišćenom od svih životnih natruha, kristalno čistom sjaju bez sjena i bez matrice tehničkoga dispozitiva moći. „Uzvišeno“ se ne pokazuje bez čudovišne traume u onome „realnome“ koje nazi- vamo upravo bolešću mahnitosti ili ludila. Nije, dakle, bolesno „tijelo“ u klasičnome metafizičkome određenju razlike uma i protežne supstancije. Ono što je zahvaćeno bolešću jest sam„um“ ili epistemičko-kognitivni organ, matrica života na Zemlji bez koje nema filozofije, religije i umjetnosti. Tijelo ne boluje. Ono pati zato što osjeća duševne vibracije između neba i zemlje, besmrtnika i smrtnika. Samo duh kao cje- lina duše i tijela, ako još uvijek govorimo u metafizičkim kategorijama iskona, može biti u stanju mahnitosti kada lebdi iznad i uranja ispod „realnoga“ jer je njegova bit s one strane računanja, planiranja i konstrukcije. Umjetnost je od nastanka estetike i njezina pojma uzvišenosti ( das Erhabene ) trajno u stanju preobrazbe – iz jednog stanja svijesti u drugo, iz kognitivne praznine u epistemičko ludilo, iz vladavine ap- strakcija u moć konkretizacije. „Ono“ se ne iskazuje i ne pokazuje nikako drukčije negoli jezikom-slikom događaja. A sam je događaj Hugo von Hofmannsthal po- etski nepogrešivo imenovao „misterijem beskonačnosti“. Da bismo dospjeli na put otvorenosti biti umjetnosti u doba tehnosfere, moramo razdvojiti djelo od događaja, autonomiju od suverenosti, a u konačnici jezično-pojmovno pokazati kako se „ono“