Nova Istra

228 STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI Žarko PAIĆ duhovno-duševne strukture koja upravlja tijelom. Ali ne kao s patchworkom organa bez kojih nije moguć život osim njihovim nadomještanjem. Riječ je o cjelini. Iz nje se organizam izvodi kao dio unutar duhovnoga sklopa. Tijelo se, dakle, u moderno doba označava napretkom u svijesti o slobodi. A to znači da je njegovo duhovno je- dinstvo uvjet mogućnosti njegove tjelesnosti ( Leiblichkeit ). Jean-Luc Nancy u spisu Corpus preokreće hegelovsku matricu mišljenja tijela i uspostavlja estetsko mišljenje tjelesnosti iz singularnosti događaja kao kontingencije samoga tijela koji susreće- mo. Taj preokret nije žrtvovanje cjeline uime nove fragmentarnosti pojedinačnosti kao načela. Naprotiv, tijelo je složena tekstura življenja. U ljudskome se duhovnome okružju očituje iz autentične ekscentričnosti subjekta. 19 Misliti tijelo kao čudovišnu zonu razlikovnosti u odnosu na organizam i na kauzalno-teleologijski način odvija- nja prirode u čovjeku znači misliti polazeći od cjelovitosti cjeline. No, otuda slijedi samo jedno. Cjelina je živ organizam u svojem „misteriju beskonačnosti“. Pristup tijelu u suvremenoj umjetnosti na kraju 20. stoljeća sve do današnjih dana određuje se upravo iz skrivenoga podrijetla estetike kao kognitivna ili epistemičkoga načina kazivanja (jezika) i pokazivanja (slike) o onome što je neiskazivo i nepokazivo. Ne koristimo se ovdje za uzvišeno Lyotardovim izrazom„prikazive neprikazivosti“. Ra- zlog leži u tome što se izvodi iz pojma umjetnosti kao oponašanja ( mimezis ) prirode te neizbježno nosi trag metafizičkoga razumijevanja svijeta. Umjesto toga, neiskazi- vost i nepokazivost upućuju na samu slikovnost „stvari“ koja se utoliko više ne vidi ukoliko proces tehnoznanstvene vizualizacije pravocrtno napreduje, kao što je to slučaj s laserskim tehnologijama i drugim optičkim „čudima“ prodora iza granice vidljivosti uopće. 20 „Ludost“ kineske prispodobe u našem slučaju jest u tome da mačka postoji neo- visno o repu i rep o mački, baš zato što mačku danas možemo kupiti s repom tigra, a tigra s repom lava i tako dalje. Nismo pritom kupili mačka u vreći jer je ovo doba hibridnih sklopova i spoja nespojivoga. Pouka je jasna. Što je bilo nemoguće za doba klasične i romantične umjetnosti, iako latentno prisutno u njihovim vizijama uzviše- nosti bez temelja, sada postaje moguće. Štoviše, čak se čini toliko uobičajenim da je identitet kiborga-lutke u doba dadaizma o kojem govori Biro upravo „hibridni pri- mitivizam“ njegovih umnoženih dvojnika. Ima zanimljivih pokušaja da se povijest te nelagode s nastankom estetike i njezinom promjenom u epistemičko mišljenje tehnosfere razriješi povratkom nečemu što je već bilo i prošlo, pa se misli da se može 19 Jean-Luc Nancy, Corpus , Pariz: Editionsié, 2000. 20 Vidi o tome: Gottfried Boehm, Wie Bilder Sinn erzeugen: Die Macht des Zeigens , Berlin: Berlin University Press, 2007. i Dieter Mersch, Epistemologie des Ästhetischen , Zürich – Berlin: Diapha- nes, 2015.