Nova Istra

226 STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI Žarko PAIĆ 2. U kraljevstvu „Velikoga Trećega“ Jedna drevna kineska izreka kaže da onaj tko želi kupiti mačku mora kupiti i nje- zin rep. E, ako uistinu želimo disponirati s pojmom iz hajdegerovsko-lakanovske perspektive, što je već samo po sebi eklatantno postmoderno u spoju nespojivoga, moramo računati na to da je zahtjev za simboličkom tvorbom realnoga unaprijed određen njezinim „repom“. Nije to neki dodatak ili, pak, nadomjestak pojma koji obuhvaća dvoje – traumu i interakciju s Drugim – nego totalitet sastavljen od ne- koliko sklopova već bitno promijenjenih estetskih pojmova. Realno je, dakle, tra- umatska interakcija subjekta s „Velikim Drugim“ u znaku suočenja s čudovišnim tragom njegove neiskazivosti i nepokazivosti. Ono što proživljavamo u realnome nije naša iluzija zbiljskoga, nego jasan pogled u prazno. Da, u prazno. Jer suvremena se umjetnost više ne suočava u svojim dvama likovima – autonomiji djela i suvereno- sti događaja – s nekim fantomskim odbljeskom Boga i njegovih dvojnika. Umjesto plana transcendencije, problem je u mnoštvu neplaniranih imanencija, da parafra- ziramo temeljni pojam iz Deleuzeove ontologije postajanja. Realno se ne pojavljuje samo kao traumatska interakcija s Drugim. Ono je, naprotiv, baš onako izvedeno i poredano kao u Lacana i njegovoj parodiji Hegelove dijalektike: imaginarno (I) – simboličko (S) – realno (R). 16 Od prirode ili nesvjesnoga do kulture ili svijesti o nužnosti Zakona do traume ulaska-u-svijet kao čudovišnu zonu preobrazbe bitka. Ili, drukčije rečeno, treći poredak umjetnosti nakon klasične i romantične može biti samo ono što odgovara biti tehnike kao postava ( Gestell ). Taj je poredak estetska konfiguracija tehnosfere. Ona, pak, funkcionira kao autopoietički sustav prijeno- sa informacija u virtualnome prostoru i realnome vremenu. Što je još preostalo od čudovišno bezavičajnoga realnoga? Ništa drugo negoli čisti znak bez značenja, proizvodnja-stvaranje-konstrukcija novoga iz logike estetskoga mišljenja. A to znači oproštaj od svake apoteoze realnoga. Razlog leži u tome što niti najrealnija realnost ovoga svijeta, sa svim svojim ekstremnim „realizmima“ u umjetnosti performansa, instalacije i konceptualnosti (izvedbe-postava-ideje), ne može dospjeti do „miste- rija beskonačnosti“ bez pomoći same tehnosfere – sinteze tehnoznanosti i tehno- umjetnosti. Živo je tijelo otuda jedino preostali teritorij uzvišenosti nakon kraja metafizike u avangardi prve polovine 20. stoljeća. Dadaizam je u tom pogledu vizija budućnosti s dalekosežnim posljedicama za konstrukciju tzv. realnosti. U knjizi koja minuciozno razmatra problem odnosa tijela i tehnologije iz aspekta vizija posthumanoga stvora/stvari naziru se obrisi kraja ovog bitnog pojma estetike 16 Jacques Lacan, Écrits , New York: W. W. Norton & comp., 1977. Vidi o tome: Christoph Braun, Die Stellung des Subjekts: Lacans Psychoanalyse , 2. izd., Berlin: Parodos, 2008.