Nova Istra

225 Žarko PAIĆ STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI smislu disponiranja stvarima. Poredak se realnoga u sebi raspada čim uvidimo da je njegov način bitka poput stvari-o-sebi ( Ding-an-sich ) ili poput apsoluta u kojem su subjekt i supstancija jedno te isto. Čudovišnost se realnoga ne može izvesti iz njego- vih pojava. Tada bi suvremena umjetnost bila puki prikaz ili komentar onoga što se „događa“, kako je to kritički prigovorio Gehlen uvodeći pojam posthistorije kao spoja eklektičkih i sinkretičkih stilova. Umjesto toga, a usuprot Perniolinim nakanama, trebalo bi pokazati da ono što još uopće održava suvremenu umjetnost na životu nije kritička travestija spram društva spektakla, nekovrsni pop-artovski stav subverzije s pomoću prihvaćanja forme fetiša kapitalizma i potrošačkoga društva, a nije niti teorijska kritika samoga „društva spektakla“ kao ideologije slikovne reprezentacije sveopće praznine bitka. Ta su dva puta samo dvije različite inačice istog problema. Od Duchampa zadaća je umjetnosti da bude istodobno svjedočanstvo „svojega“ vremena i svjetionikom za budućnost. Ako se sam Duchamp odlučio da, umjesto slikarstva, ponajprije radi estetske objekte, a potom da igra šah i ne radi ništa drugo, onda je ta odluka imala u sebi nešto herojsko i žrtveno u sekulariziranoj formi odustajanja od djelovanja. Konceptualna umjetnost, koja od kubizma slijedi zavjet slike kao ideje koja nadi- lazi granice jezika, pritom se zatvara u svojoj načelnoj otvorenosti za sve moguće promjene forme. 14 Djelovanje ne ostavlja vidljive tragove događaja bez medija kao što su fotografija i film. Utoliko opsesija s razotkrićem da ono „realno“ ima u sebi potisnute dimenzije okrutnosti i jezivosti ne proizlazi iz neposrednoga pokazivanja samoga fenomena u-svijetu, poput terora i ratova u današnjoj medijskoj slici svijeta. Na to je skrenuo pozornost već i Paul Virilio u svojoj izložbi na screenovima zračnih luka naslovljenoj Ce qui arrive . Izložba se bavila medijskim predstavljanjem terora i katastrofe u globalnome svijetu. 15 Uzvišeno kao traumatska zona realnoga u doba nestanka razmaka između onoga što se događa i promatrača gubi razlog svoje op- stojnosti bez neprestanoga uvećanja i nadilaženja mjere. Ništa od toga više nije uop- će subverzivno u suvremenoj umjetnosti, pa čak niti eksperimenti s posthumanim tijelom u stanju kiborgizacije i robotizacije. Problem je u tome što je realno u svojoj „biti“ estetizirana trauma jednog događaja koji se događa tako da računa, planira i konstruira ono što uopće „jest“ realnost i sva njezina stanja transformacije. 14 Alexander Alberro – Blake Stimson (ur.), Conceptual Art: A Critical Anthology , Cambridge, Mas- sachusetts – London: The MIT Press, 1999. 15 Paul Virilio, L’accident originel , Pariz: Galilée, 2005. Vidi o tom problemu: Žarko Paić, „Nesvod- ljiva moć umjetnosti: Između totalne politike i estetskoga poretka“, u: Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije , Zagreb: Bijeli val, 2013., str. 522-568.