Nova Istra

223 Žarko PAIĆ STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI dernizma 1970-ih – 1980-ih godina. Razlika je između tih dvaju pristupa u tome što Foster, iako neprestano upućuje na to da je veza konceptualne umjetnosti nakon Warhola s filmom i performativnim akcijama usmjerena na transparenciju „živoga“, onoga što se događa neposredno u„životu“ kao dokumentiranje njegova raščaravaju- ćega dinamizma i ekstaze,„realno“ ne izvodi lakanovski. Perniola, naprotiv, polazi od premisa filozofijske estetike s njezinim ključnim pojmovima ljepote i uzvišenosti. U inventivnoj uporabi pojmova dospijeva do toga da tvrdi kako umjetnost od moder- noga doba znanosti i tehnike kada, uostalom, estetika i nastaje, ima svoj novi okvir ili matricu mišljenja i djelovanja. A sukladno s Heideggerovim pojmom postava ( Ge- stell ) naziva to „sjenom“ koja pada na sve što umjetnost kao proizvođenje i stvaranje novoga u svijetu poduzima. Korak dalje u njegovoj analizi čini se iznimno zanimlji- vim i, dakako, prijepornim. Spoj Heideggera i Lacana u suvremenim promišljanjima umjetnosti nipošto nije nešto uobičajeno. No, nije ni šokantno. Ako, dakle, uzviše- nost od romantike ima prizvuk čudovišne bezavičajnosti i „otuđenosti“ ( Unheimli- chkeit ), onda je avangarda u raskidu s metafizičkom tradicijom umjetnosti preuzela napad romantike na ideju ljepote. No, nešto je ostavila gotovo netaknutim, tek ne- znatno promijenjenim. Perniola smatra da su rituali ekstremne ljepote kao interven- cija s tijelom od sakaćenja do tehnomorfnih utopija, poput onoga što čine francuska umjetnica Orlan ili australski kibernetički performer Stelarc, samo negativna strana one uzvišenosti koja od Lyotarda više nema svoje mjesto u raskolu ( différend ) između uma i osjećaja. Umjesto toga, sam je pojam realnosti natopljen žrtvenim ozračjem transgresije tjelesnoga u susretu ( interface ) sa strojem. Što je otuda moguće zaključiti? Jednostavno, da „sjene“ suvremene umjetnosti kao okvir ili matrica njezinih pre- obrazbi prolaze kroz preobrazbe tijela i da se u tom sukobu s društvom, politikom, ideologijom, estetikom, religijom odvija paradoksalno razračunavanje umjetnosti s traumatskim iskustvom „realnoga“. Za Lacana, kao što je poznato, u trijadi imagi- narno – simbolički – realno ovo posljednje predstavlja najteži problem jer se ne može izvesti iz jezika ( logosa , svijesti, Ja). Subverzija poretka subjekta nastaje tako da jezik kao artikulacija nesvjesnoga u sudaru s „onim“ („Es“ ili super-egom u Freuda), što uopće omogućuje komunikaciju između subjekata, zakazuje. Zato i prelazi u sliku onog što od Freuda i Heideggera suvremeno mišljenje naziva Unheimlichkeit . Što se, naposljetku, događa? Heidegger i Lacan, mišljenje postava i mišljenje real- noga, ono što čini bit tehnike i ono što se znamenuje rascjepom u samoj strukturi imaginarno-simboličke djelatnosti subjekta (prirode kao kulture), ulaze u sivu zonu „sjena“. Suvremena umjetnost utoliko više ništa ne prikazuje i ništa ne predstavlja. Umjesto toga, prema Pernioli, sve je u znaku traumatskoga iskustva uzvišenosti. Iz tog se mjesta traga za zakučastim putevima interakcije jezika i slike. To je ono što podrazumijeva iskaz Waltera Benjamina o „seksualnome pozivu neorganskoga“.