Nova Istra

222 STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI Žarko PAIĆ samo binarne opreke nečeg što ih uopće omogućuje. Radi se, dakako, o estetskome doživljaju koji se materijalizira u umjetničkome predmetu dvama načinima: (a) kao skrnavljenje autentičnosti izvornika i (b) kao oponašanje prirode u naturalističkome značenju stila vladajućega krajem 19. stoljeća. Nakon što je povijesna avangarda ukus i stil učinila posve nevažnim za estetsku tvorbu nove revolucionarne umjetnosti, preostalo je još samo da se skrnavi i oponaša ono što je ionako bilo rezultatom društvene ili tehničke konstrukcije. To nije ništa drugo negoli „stvarnost“ u formi estetskoga dizajniranja svijeta. Izgrađena je prema modelu hiperrealizma. Bio je to stil u slikovnoj umjetnosti neoavangarde 1960-ih – 1970-ih godina. Njegovi su relikti danas na snazi tek u figuraciji bezoblične ek- spresivnosti ljudskoga tijela u zrcalu narcizma društva spektakla. 9 Eksperimentalna „priroda“ stvarnosti dostatno je rastezljiva poput tijesta od kojeg se može zamijesiti ono što je činio pop-art s AndyjemWarholom i ono što se od 1990-ih godina u su- vremenoj umjetnosti na raznolike načine zbiva s ekstremnim pokušajima „povratka realnoga“ i „realizma“ u digitalno doba. 10 Kada imamo u vidu da je nestanak „priro- de“ i, sukladno s time, svrhovitosti njezine ideje kao modela za klasičnu umjetnost i estetiku od 18. stoljeća do romantike duboko potresao čitavu metafiziku osjećaja i doživljaja, posve je izvjesno da se ideal ljepote i normiranje stvarnosti kao estetizira- nja danas može razumjeti upravo nadomještanjem vladavine mimezisa i reprezenta- cije slike njezinim oživotvorenjem u svakodnevnome životu. Zbog toga je hvatanje „stvarnosti“ problematičan pokušaj da se onime što nam je ostalo od povijesti (este- tike) prebriše okrutnost njezine transparencije. Premda se čini da jest, i to u svojem ekstremnome vidu, ništa od toga u suvremenoj umjetnosti zapravo nije na djelu. U tome se ne mogu suglasiti s inače iznimno poticajnom analizom Maria Perniole, talijanskoga teoretičara vizualnosti i filozofa umjetnosti. U utjecajnoj knjizi Umjet- nost i njezine sjene on, naime, tvrdi da se ono realno kao traumatsko, s obzirom na Lacanove postavke, proteže na cjelokupnu praksu suvremene umjetnosti kraja 20. stoljeća. 11 Perniola ustrajno i filozofijski sažeto pokazuje kako se problem suvremene um- jetnosti od 1960-ih godina s neodadaizmom pop-arta do kraja 20. stoljeća svodi na razračunavanje s uskrslim pojmom „realnosti“. Nešto slično pokušao je ustanoviti i Hal Foster postavkom o„povratku realnoga“ nakon iskustva transvangarde i postmo- 9 Vidi o tome: Marc Jimenez, La querelle de l’art contemporaine , Pariz: Gallimard, 2005., str. 102- 113. 10 Hal Foster, The Return of the Real: Avant-Garde and the End of the Century , Cambridge, Massachu- setts – London: The MIT Press, 1996. 11 Mario Perniola, Art and Its Shadow , London – New York: Continuum, 2004., str. 3-25.