Nova Istra

220 STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI Žarko PAIĆ osjećaj kao doživljaj nečuvene bezavičajnosti čovjeka pred „misterijem beskonačno- sti“ podrijetlo estetike s one strane prirode i umjetnosti. Ako svedemo osjećaj kao doživljaj uzvišenosti na religiozni događaj vjere u Boga koji transcendira pojavnost u svijetu, onda je takvo tumačenje jednosmjerna ulica. Unheimlichkeit nadilazi i pojam religioznoga iskustva. Razlog leži u tome što se vjera u onostrano mora posvjedočiti činom žrtvovanja. Bez toga umjetnost ostaje prazna. Umjetnički prikazi na slikama koje tematiziraju Kristovo raspeće često se smatraju najboljim primjerima uzviše- nosti u povijesti slikarstva. No, nije tek riječ o Bogočovjeku i njegovu žrtvovanju za spas čovječanstva. Rekli smo već da u biti metafizičkoga jezika umjetnosti ne postoji riječ koja bi mogla primjereno iskazati o čemu se tu radi. Osim, dakako, upućivanja na događaj nečega što se događa kao „ono“ s one strane subjekta i objekta. Uzvišeno nije objekt za neki subjekt. „Ono“ uzvišeno jest otvorenost mogućnosti da mišljenje napusti lažne dihotomije uma i tijela te da se rastvori u ekstatičkoj tjelesnosti života samoga. To je „ono“ odakle izvire moć uzvišenosti kao početka ( arhé ) zapadnjačke metafizike. Zbog toga se nalazi u prostoru-između ( in-between ) uma i tijela te u vre- menu nadolazećega kao „misterija beskonačnosti“. 6 Estetika nastaje kao osamostaljena filozofijska disciplina iz narasle „duhovne po- trebe“ za razumijevanjem „lijepih umjetnosti“. No, nastanak označava i nešto što Schelling u svojoj filozofiji umjetnosti naziva bestemeljnošću utemeljenja, pozitiv- noga zasnivanja discipline. Nije estetika bilo kakva spoznaja biti svijeta u doba ra- cionalnosti, znanosti i tehnike. To je cognitio sensitiva ili „znanost o osjetilnoj pojavi lijepoga“, kako Baumgarten definira njezino predmetno područje. Sve je otuda već unaprijed jasno. Ljepota mora pasti u područje pojma. Tako mora postati idejom ili se, pak, svodi na puku dekoraciju i ornamentiku prirode kao umjetničkoga dje- la u njegovoj svrhovitoj mogućnosti. Međutim, ono što uistinu jest bestemeljno u činu konstitucije estetike jest nešto što izmiče djelatnosti pojma u razvitku do ideje. Bilo je to jasno Hegelu kada je u predavanjima iz povijesti estetike uzvišenost na- stojao izvesti iz nečega što u svojem podrijetlu u Grka, od Platona i Aristotela do novoplatonizma i aristotelizma srednjovjekovne teologije, pretpostavlja postojanje „umjetničke religije“ ( Kunstreligion ). U čemu je navlastitost toga pojma? Hegel ga razvija uputom na doba grčke plastike – kiparstva i arhitekture – jer se njome obli- kuje zajednički bitak ljudi u polisu . Čini se primjerenim za našu svrhu navesti tu- mačenje Hansa-Georga Gadamera iz rasprave Pjesništvo i mimezis iz 1972. godine. Ondje se upućuje na grčki svijet bogova i antropomorfno prikazivanje božanskoga kroz sličnost s ljudskim obličjem. No, ono što „umjetničku religiju“ za Hegela čini 6 Vidi o tome: Christian Lipperheide, Die Ästhetik des Erhabenen bei Friedrich Nietzsche: Die Ver- windung der Metaphysik der Erhabenheit , Würzburg: Königshausen & Neumann, 1999.