Nova Istra

218 STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI Žarko PAIĆ 1750. godine, kada nastaje ovaj pojam, izgradila na ideji ljepote kao filozofijska spo- znaja predmeta prirode i umjetnosti, nešto je već u njezinu utemeljenju bilo gotovo na granici izvedivosti. Poznato je da je u 18. stoljeću vladala racionalistička slika svijeta. Priroda više nije bila shvaćena kao u Aristotela. Newton fizikalno podešava prirodu sukladno s matematičkim zakonima gibanja. Sat je prirode, dakle, ugođen tako što odgovara mehaničkome modelu gibanja kao beskonačnoga pravca. Na tom se pravcu odigravaju procesi sve većeg i većeg ubrzanja vremena. Prostor je meha- nički shvaćene prirode omeđen linearnim vremenom stroja. Za svoj okvir on ima ljudsko tijelo. Beskonačnost se izvodi iz prirodnih znanosti, kao što se ideja ljepo- te u Baumgartena i Kanta izvodi iz ideje svrhovitosti prirode. Zakon kauzalnosti pritom tvori ishodište tajnoga plana božanskoga u prirodi. Otuda je razvidno da ljepota u prirodnim tvorevinama za Kanta, primjerice, mora biti nadređena ljepoti u umjetničkim predmetima. Tako se pojam ljepote „ozakonio“ polazeći od načela umnoga djelovanja, pa je otada postalo samorazumljivim umjetnosti shvaćati „lije- pim umjetnostima“, za razliku od tehničkih umijeća i obrtništva. Pomirenje prirode i umjetnosti s pojmom svrhovitosti bez svrhe u Kanta imalo je zadaću dovesti samu prirodu do posvemašnjega sklada. Ali ne više polazeći izvana, nego iznutra, iz ideje subjekta kao proizvodnje druge prirode i mogućih drugih svjetova.„Misterij besko- načnosti“ ne može razriješiti racionalno postavljena umjetnost bez onoga što se od samoga početka pojavljuje tamnom stranom mjeseca. Radi se, naravno, o uzvišeno- sti. Mjesto joj se nalazi s one strane subjekta i objekta. Istini za volju, u okviru trans- cendentalne metafizike od Kanta do Hegela taj se pojam smjestio unutar objekta ili stvari-o-sebi ( Ding-an-sich ), odnosno apsoluta kao sinteze duhovnoga iskustva i povijesti. Što je zapravo uzvišenost, ako nema svoj predmet poput ljepote i nije shvatljiva iz proizvodne mašte umjetnika kao subjekta? To je pitanje od Longina do Lyotar- da, od novoplatonizma do postmodernoga disenzusa ( différend ) uma i osjećaja stal- ni pratitelj rasprava o biti umjetnosti. Zato se čini da je riječ o drugome vodećem pojmu estetike o kojemu je moguće i nadalje razglabati unutar diskursa filozofije umjetnosti, no bez nekog većeg rezultata. Pokušaji povratka uzvišenoga u suvre- menoj umjetnosti slike i performativnosti tijela završavali su nevjerodostojno. Lyo- tard je preokrenuti pojam „prikazive neprikazivosti“, kojim je rehabilitirao Kanta i njegov način promišljanja umjetnosti kao estetske moći suđenja o samoj stvari o kojoj se ne može ništa više kazati, niti teorijski niti praktično (metafizičko-etičko- politički), usmjerio na tehnologijsku moć stvaranja estetskoga privida. Bilo je to moguće zahvaljujući primjeni informacijsko-komunikacijskih tehnologija u svako- dnevnome životu. Američki slikar Barnett Newman poslužio mu je primjerom za povratak uzvišenoga u slikarstvo postmoderne. A vizualizacija umjetne svjetlosti