Nova Istra

217 Žarko PAIĆ STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI Ako uzvišenost nije dospjela do pojma, što preostaje? Nemoguće ju je definirati bilo čime osim nedostatkom pojma. Umjesto toga, sve što uzvišeno „jest“ i „nije“ skriva se u onome „da“ to što „jest“ i „nije“ ima karakter neizreciva i neprikaziva događaja. 1 Nitko taj osjećaj udivljenja i jeze nije bolje opisao od austrijskoga književnika Huga von Hofmannsthala u njegovu poetskome izvješću putovanja Grčkom Augen- blicke in Griechenland . Pjesnik opisuje osjećaj pred kipovima pet žena zastrtim du- gim opravama. Uzvišeno ( das Erhabene ) se u filozofijskoj tradiciji od Burkea, Kanta, Mendelssona,Hegela i Nietzschea ponajprije shvaća kao dodatak ili čak i suprotnost glavnome pojmu estetike – ljepoti . Razlika je u tome što se ljepota određuje onim što je osjetilno prisutno u pojavi kao ideja. Ta tradicija seže od Platona do Hegela. Uzvišenost se, usuprot tome, shvaća raskidom ili rezom u odnosu na pojavnost ideje lijepoga. S njegovim iskrsavanjem ne mijenja se predmet naše spoznaje u estetskome smislu. Ono što se mijenja jest čitav tjelesno-duševni sklop odnosa čovjeka u svijetu. Uzvišenošću nastaje trenutak ( Augenblick ) uzdizanja iznad pojave i zbilje. Analogija za to jest u etičkome osjećaju poniznosti pred božanskim u jeziku i slici. Duhovno iskustvo uzvišenosti nadilazi ne samo estetsko već i etičko iskustvo susreta sa sa- mom „stvari“. Stoga mora imati u sebi nešto čudovišno, jezovito, zastrašujuće. Bez toga uvjeta mogućnosti odnosa između umjetnosti i prirode nije moguće uspostaviti ništa estetsko o-sebi. Sve što Hofmannsthal može kazati o tome poetskim jezikom opisa nije ništa drugo negoli ono što su Grci, potom kršćanska umjetnost srednje- ga vijeka, renesansa i doba španjolskoga baroka nastojali ubrojiti u ono nadljudsko što obuzima čovjeka kada se zagleda u prikaz umjetničke religije različitih svjetova. Ono nije, dakle, ništa „subjektivno“, ali isto tako niti ništa „objektivno“, u nama ili u izvanjskome svijetu. Iz uzvišenosti izbija čudovišno iskustvo beskonačnosti i ništa više. O tome Hofmannsthal kaže: „U tom trenutku, nešto mi se dogodilo: bezimeni užas nije nadolazio izvana, nego iz nekog dalekoga bezdana; bijaše to poput udara munje… oči statua zurile su u mene, a njihova su lica odražavala osmijeh kakav nikad prije nisam vidio… (…) U tim tijelima, odgovaram s izvjesnošću mjesečara, počiva misterij beskonačnosti.“ 2 „Misterij beskonačnosti“ odnosi se ponajprije na ono što ljepoti oduzima tlo pod nogama. Premda se novovjekovna estetika s Baumgartenovim spisima od 1735. do 1 Vidi o tome: Dieter Mersch, Posthermeneutik , Deutsche Zeitschrift für Philosophie, Oldenbourg: Akademie Verlag, 2010., str. 68-96. 2 Hugo von Hofmannsthal, Augenblicke in Griechenland , Frankfurt/M.: Insel, 2001., str. 120.