Nova Istra

216 Žarko PAIĆ, Ivanić Grad MAHNITOST I ESTETIKA Psihotehnike života 1. Uzvišenost kao Unheimlichkeit Ljepotu i dekadenciju najbolje je potražiti ondje gdje se suprotstavljaju dvije moći jedne te iste„stvari“. Victor Hugo je u liku Quasimoda u romanu Zvonar crkve Notre Dame u Parizu postavio paradigmatsku figuru novoga doba. Nije to više samotni junak koji umijećem viteštva stečenoga u križarskim ratovima sa Saracenima negdje daleko na obalama Akre otpočinje dugi povratak zavičaju i svojoj ljubljenoj, koja ga, dakako, čeka u suzama i neoskvrnuta djevičanstva. Romantika je ovo veliko na- sljeđe europske umjetnosti prikazivanja i predstavljanja vjerski homogenoga svijeta u sukobima kršćanstva s islamom, osobito na svojim zapadnim granicama u Špa- njolskoj, preokrenula u razračunavanje s idejom ljepote i uzvišenosti, polazeći od ironije tragičnoga subjekta. Nigdje se to nije tako plastično osjetilo kao u poeziji koja priziva metafore čudovišnosti i jeze da bi stvarnosti podarila ono što je tako velikodušno iščezlo u pohvali tehničkoga doba strojeva. Quasimodo nije sušta su- protnost ideji ljepote, neka vrsta nakaze sa srcem anđela, prostodušan i odlučan da ljepoticu Esmeraldu zauvijek očuva od izvanjskoga svijeta u svojem kraljevstvu privida, u okružju teritorija čiste umjetnosti kao ekstaze duhovnoga života. Ono što Quasimodo „simbolizira“ nije nikakva „estetika ružnoga“ koja dekadenciju dovodi do razotkrića proklete tjelesnosti u propadanju i usahnuću životne snage. Riječ je o antijunaku romantike. A s njime u suvremenu umjetnost u znaku negativnosti i po- bune ulazi čudovišnost ideje uzvišenoga. Estetski protupol religioznome shvaćanju ljepote koja svoj pojam mora izgraditi u sukobu s pojmom prirode kao svrhe ( télos ); čudovišnost se uzvišenosti nužno pojavljuje bez pojma, svrhe i cilja. Ono zastrašu- juće i jezovito, što pogledu uskraćuje mogućnost mirne kontemplacije, dolazi iz pu- kotine same stvari koja od novoga vijeka ustanovljuje posebnost estetskoga iskustva.