Nova Istra

214 GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ Marcosa Péreza Jiméneza, prisjećala su se događaja kojih su bili sudionici. Šest sam godina radio u vene- cuelanskom časopisu Momento zajedno s Gabom, a sada sam prvi put susreo Gabriela GarcíjuMárqueza. „UVenezueli sam čitao njegove reportaže i bila mi je poznata njegova priča omornaruVelascu.On nije znao odakle sam ja, niti sam ja znao odakle je on. Kasnije smo zajedno pokrivali pad Marcosa Péreza Jiméneza, ali obojica nakon toga odlazimo iz Caracasa“, otkrio mi je Matiz u jednoj reportaži prije svoje smrti. LeoMatiz prvi je put došao u Caracas 1950. godine. Pozvao ga je kolumbijski političar i izdavač Plinio Mendoza Neira kako bi radio u Ve- necuelanskome financijskom i ekonomskom časopisu . U njemu je Matiz bio odgovoran za grafički dio naslovljen Takav je Caracas , u kojemu je slikama pratio reportaže novinara Enriquea Núñeza, Alejandra Valleja, Daríja Achuryja, Joséa Gerbasija i Manuela Gar- cíje.„Otac me odveo u Venezuelu u razdoblju vladavine Marcosa Péreza Jiméneza. On je fotografirao velika urbanistička djela izgrađena u vrijeme režima“. Obitelj Mendoza Neira, čiji je veliki prijatelj bio Gabriel García Márquez, pozva- la ga je u Venezuelu da radi na nekoliko izdavačkih projekata. Nobelovac je s obitelji Mendoza dijelio i trenutke kao što su odlazak na plažu, kuhanje ili šetnje. Venezuela je za nas bila druga domovina i ondje je rođena moja kći. „Dugo sam živjela u toj zemlji prateći oca koji je radio na filmu pa sam iskoristila prigodu da i ja sudjelujem u poznatome meksičko-venecuelskom uratku naslovlje- nom ‘Mračna moć’“, prisjeća se Alejandra Matiz, kći fotografa Lea Matiza. Puno godina nakon toga Gabo će također povući beskonačnu nit uspomena na glavni grad Venezuele i u jednome članku objavljenom u listu El Espectador od 7. ožujka 1982. priznati da je: „Od one davne rečenice u osnovnoj školi, Caracas za mene uvijek bio neka vrsta opsjednutosti. Mjesto u kojemu sam rođen, koje također ima nečega paklenog (ne samo zbog vrućine zimi) i koje je nalik Caracasu po obilju vode i soli, bilo je utočište velikome broju izbjeglica i apatrida iz čitavog svijeta. Ali, jedna je skupina bila povlaštena izbjeglice iz pakla Juana Vicentea Gómeza 21 . Zbog njih mi je Caracas uvijek bio u srcu – nekad zbog užasa njegovih zatvora, nekad zbog idealizacije i nostalgije. Bilo je teško biti sretan misleći na Caracas, ali i nemo- guće ne misliti o njemu“. Sa španjolskoga prevela: Željka Lovrenčić, Zagreb 21 Juan Vicente Gómez (Táchira, 1908. – Maracay, 1935.) – venecuelski zemljoposjednik i dikta- tor ( op. prev. ).