Nova Istra

209 GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ Renson Said GABO U KONTEKSTU Romanom Sto godina samoće , objavljenim 1967. godine, Gabriel García Márquez stekao je svjetsku slavu i ugled te postao jedna od središnjih latinskoameričkih osob- nosti XX. stoljeća. Od toga trenutka, bibliografija koju su o njemu sastavljali postala je golema, a danas se čini neobuhvatnom. Uključuje pametne komparativne eseje koji povezuju Sto godina samoće i Bibliju , kao i razborita razmišljanja o nacionalnoj i popularnoj umjetnosti što se nazire u njegovoj fikciji. Osim časne iznimke Jorgea Luisa Borgesa, niti jedan latinskoamerički književnik nije izazvao toliko pozornosti i publike te književne kritike koja je ovaj roman ocijenila kao remek-djelo i vrhunac dugoga i sadržajnog procesa hispanoameričke proze. Ipak, za razliku od Borgesova, djelo Garcíje Márqueza uspjelo je postići ono što do ovoga trenutka nije postiglo niti jedno: istovremeno i jednako uspješno doprlo je u sve kulture i sve društvene slojeve. Roman je bio dostupan svakom čitatelju i nije zahtijevao nikakvo prethodno zna- nje. Jer, kao što tvrdi Mario Vargas Llosa, u njemu se sjedinjuju proturječne stva- ri: „On je tradicionalan i moderan, lokalan i univerzalan, imaginaran i realističan“. Može ga se čitati bilo gdje u svijetu „zbog toga jer je pisan za pametne i zbog toga jer je pisan za glupe, za profinjene koji uživaju u prozi, zamjećuju način na koji je pisana i otkrivaju simbole fikcije te za one nestrpljive koje jedino zanima puko pri- povijedanje“. Djelo Gabriela Garcíje Márqueza priznato je u cijelome svijetu i kruna je tako- zvanog booma latinskoameričke književnosti: riječ je o skupini autora i njihovih dje- la, koji su sedamdesetih godina reagirali na realizam i tradicionalne estetske oblike stvarajući novu književnost, proširujući granice stvarnosti i koristeći se najboljom europskom i sjevernoameričkom književnom tradicijom: djelima Sofokla, Cervan- tesa, Rabelaisa, Defoea, Prousta, Kafke, Virginije Woolf, Faulknera, Hemingwayja, Camusa, Dos Passosa i Steinbecka, među ostalima. Premda je Gabriel García Márquez već bio autor jednoga malog remek-djela, naslovljenog Pukovniku nema tko pisati (1961.), i knjige pripovijedaka Pogreb Velike mame (1962.), tek je u romanu Sto godina samoće uspio pronaći književno rješenje za osobno iskustvo i stvarati neku vrstu epike svakodnevna života. Djelo se nametnulo do te mjere da je i danas jedno od najpopularnijih, najproda- vanijih i, naravno, najznačajnijih u Latinskoj Americi te jedno od deset najznačajni-