Nova Istra

204 GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ jedan po jedan, tvore život. Djed i baka – pukovnik Nicolás Marquéz i Tranquilina Iguarán – bili su njegovi omiljeni likovi. Usprkos opsjenama nekih stručnjaka koji su željeli biti originalni tražeći u nekim drugim djelima Garcíje Marquéza vrijednosti koje bi nadmašile Sto godina samoće , nema sumnje da je to njegovo remek-djelo. Ono mu je osiguralo Nobelovu nagradu; ono je ganulo svjetsku književnost; ono ulazi u povijest jer je gotovo jednako značaj- no kao i Don Quijote . Akademije hispanskoga svijeta odlučile su da ga, nakon roma- na koji govori o čovjeku iz La Manche, kao drugo djelo po značenju na španjolskome jeziku, objave u velikom broju izdanja. U romanu Sto godina samoće nema lika kojega bi se smatralo glavnim: ni pukovni- ka Aurelijana Buendíju, ni Úrsulu Iguarán, ni Joséa Arcadija, kao ni bilo kojeg dru- gog od mnogobrojnih likova koji se u svoj svojoj snazi pojavljuju u romanu. Istinski je glavni lik Macondo, kojega se poistovjećuje s Atlantskim primorjem u Kolumbiji i čitavim područjem Kariba. To taj roman i čini univerzalnim djelom. Prvo izdanje djela Sto godina samoće objavljeno je 1967. godine u Argentini. Kad je u jednome kazalištu u Buenos Airesu predstavljen njegov autor, do toga događaja nepoznat u tome gradu, doživio je tako velike ovacije da je postao doživotno slavan. Tužne, ali ne i zaboravne kurve Čini se da je središnja tema romana Sjećanje na moje tužne kurve (Bogota, 2004.) ljubav. Ali, zapravo, ona je samo izgovor kako bi se moglo pisati o starosti. Ostarjeli devedesetogodišnji književnik koji i dalje živi u svojim pedesetima i koji u novinama gdje je nekada radio više od sedamdeset godina, već pedeset godina piše bezobra- znu i jako čitanu kolumnu, odlučuje si za devedeseti rođendan darovati „ludu noć s nevinom djevojkom“. Premda se riječ ljubav ponavlja u raznim prigodama, njezina nazočnost u ovome romanu samo je stvar uljudnosti jer starca čije se ime ne spominje i kojega njegovi učenici nazivaju Mustio Collado ne zanima ljubav. On samo želi samome sebi do- kazati da se njegova stara životinja još uvijek ukruti kad je u društvu mlade djevice, koja isto tako nije zainteresirana za taj osjećaj, već samo želi sanjati jedan lijepi san dok je njezina mušterija,„ružna, plašljiva i staromodna“, miluje uz dužno poštovanje. Protagonisti romana nisu tužne kurve ni luda ili prava ljubav. Glavni je junak životna dob. U kolumni koju piše za svoj rođendan devedesetogodišnji pisac kaže: „Tema je današnje zabilješke zapravo mojih devedeset godina. Nikada nisam razmi- šljao o dobi kao o pješčanom satu koji čovjeku pokazuje koliko mu je još od života kolumbijskim pjesnikom XX. stoljeća ( op. prev. ).