Nova Istra

196 GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ Gustavo Gómez Ardila GABITO KOJEGA NISAM UPOZNAO Nisam upoznao Gabriela Garcíju Márqueza, ali sam se navikao zvati ga Gabo. A nekad sam ga se, pred prijateljima, usudio nazvati Gabitom, kao da je riječ o starom prijatelju. Pravio sam se važan gledajući zavist u očima onih koji su me slušali i ni na što se nisam obazirao. Čak se nisam ni zacrvenio. Prvo Gabitovo djelo koje sam pročitao bila je jedna pripovijest objavljena u listu El Espectador . Obična priča, čijega se naslova ni ne sjećam. Tko bi pridavao važnost još jednom u nizu zapisa koji su se pojavljivali svake nedjelje u prilogu vezanom uz kulturu tih novina? A, osim toga, radilo se o piscu s obale. Kakvo bi značenje mogao imati netko s obale? Šezdesetih godina prošloga stoljeća, mene, studenta iz Bogote, počelo je privlačiti napredno djelo oca Camila Torresa 14 , koje je objedinjavalo moja kršćanska i kon- zervativna vjerovanja s revolucionarnim. Postao sam kavanski revolucionar koji je hodao s knjigama Marxa i Lenjina pod rukom, i koji bi, kad bi postalo gusto, pobje- gao. Čak nisam bio u stanju ni bacati kamenje na prosvjedima. Bilo je to razdoblje kad je Gabito u Venezueli dobio nagradu Rómulo Gallegos , koju mu je dodijelio SP (Socijalistički pokret) te zemlje. Tada sam se počeo zanimati za njegovo književno djelo. Ali, nisam ga čitao. Kad se pojavio roman Sto godina samoće , jedna mi je prijateljica darovala jedan od prvih primjeraka koji su stigli u Kolumbiju. Primio sam ga duboko ganut i uz vječnu zahvalnost, ali nisam pročitao više od pedeset i tri stranice. Zbunili su me Buendíje, čija su se imena beskrajno ponavljala u romanu. Priča mi se činila previše jednostavnom; govorilo se o narodu koji živi u straćarama kao u mome selu i o rijeci punoj kamenja nalik pretpovijesnim jajima. Došao sam do originalnog i mudrog zaključka: djelo nije tako dobro kako ga nastoje prikazati u novinama i nisam mu predvidio jako sretnu budućnost. Ipak, uz knjige Marxa i Lenjina, posvuda sam no- sio spomenuti roman koji su neki smatrali slavnim i o kojemu su svakim danom sve više pisali i književnici i tisak. Pokazivao sam ga ljudima koji su me zavidno gledali. Ali, još ga nisam pročitao. Kad su Garcíji Márquezu dodijelili Nobelovu nagradu, odlučio sam postati gor- 14 Camilo Torres (1929. – 1966.) – kolumbijski svećenik gerilac, rođen u bogatoj građanskoj obitelji ( op. prev. ).