Nova Istra

194 GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ su imale potkrovlja i šiljate krovove za snijeg; u tome su trenutku u njih udarali gro- movi i munje koje je izazvao siloviti pljusak. Književnik je tada imao 48 godina. Bio je krupan, gibak, izgledao je kao boksač superwelter kategorije; gustog brka, kovrčave kose poput Afrikanca. Nosio je tra- perice i traper košulju te omiljene kaubojske čizme. Posebnu je pozornost izazivao njegov nos koji se nazirao u zraku kao savršena linija arapske sablje. Nedavno je prestao pušiti; njegov lik s cigaretom u ustima, poput Humphreyja Bogarta koji se mogao vidjeti u tisku, ostao je u prošlosti, u arhivima. –„Ako sam napisao Patrijarhovu jesen bez cigarete, mogu biti siguran da sam pre- stao pušiti.“ Točno; bio je to složeni roman koji je, bez sumnje, od njega iziskivao nadnaravne napore. Tih se dana pojavio u knjižarama i bio je najočekivanije njegovo djelo nakon Sto godina samoće , koje je napisao uz neizbježno gorivo od četiriju kutija cigareta dnevno. Pitao sam se je li činjenica da je Patrijarhovu jesen napisao u trenutku kad je osta- vio cigarete mogla imala kakav utjecaj na njegovo pisanje; je li prekid navike mogao na neki način utjecati na tajanstvene snage koje odlučuju o tijeku fikcije i određuju joj smjer? Možemo li ustvrditi je li u tome romanu unio neki novi dah – sastoji se od pet poglavlja, tristotinjak stranica s jako dugačkim rečenicama bez točaka i stanki – zbog svoje želje ili zato što se suzdržavao od pušenja? Gabo je govorio o knjizi koju je tada pisao: o priručniku za preživljavanje bloka- de; teme su bile vezane uz bezbrojna svakodnevna snalaženja kubanskoga naroda i osmišljavanja kako nadoknaditi ono što je bilo izgubljeno nametnutom blokadom. Primjerice, žene koje nisu mogle pratiti modu noseći najlonske čarape s crtom jer ih nije bilo, na stražnjem bi je dijelu noge povlačile olovkom. Knjiga je trebala biti velika reportaža ili društveni roman utemeljen na svjedočanstvima koja je pisac pri- kupio s magnetofonom u ruci među ljudima na ulici. Nije objavljena, ali u tome su se projektu mogli jasno nazrijeti izvori koje je u pisanju fikcije preferirao García Márquez: novinarske kronike i dobro saslušani i još bolje prepričani glas naroda: te su pripovijesti pune stvarnosti i čuda. Riječ je o stvaralaštvu jednoga naroda u njegovoj svakodnevnoj borbi za preživljavanje. Među tolikim darovitostima, García Márquez posjedovao je i urođeni reporterski dar da odmah uhvati pravi trenutak i otkrije pojedinost, iskru koja niče iz stvarnosti i osvjetljava je. Jedna od njegovih većih čari bilo je pretvaranje stvarnosti, odnosno ponekad bol- nih, ružnih i neizvjesnih događaja u one uzvišene. Stvarnost bi izmijenio na humo- rističan, magičan i dostojanstven način. Nekoliko godina kasnije, u jednoj je reportaži književnik izrazio sumnje u objav-