Nova Istra

191 GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ Óscar Pantoja POČETAK Čovječanstvo se razvijalo zahvaljujući ljudskim bićima sposobnima izreći ono što nije bilo izrečeno, sažeti ono što nije bilo sažeto, pokazati ono što prije nije ni po- stojalo. Najteže je moći stvoriti sliku, riječ ili zvuk koji simboliziraju sve ili gotovo sve. Jedan lutajući vitez koji se bori s vjetrenjačama već nam je u mislima i znamo što znači, a vrlo je sigurno da će ta slika postojati i u mislima naših budućih potomaka. Na isti način, neki rukopis pronađen u boci; mjesto na kojemu se sijeku svi pravci zvanom Aleph; starac i more; Comala; biser; grozni kukac; i, naravno, Macondo. Stvarati je možda najteža zadaća; naporna, i za čovjeka koji u biti najbolje zna razarati, možda nezahvalna. Zbog toga, kad netko od tih bića koja sažimaju ono što ne postoji i grade ondje gdje prije nije bilo ničega napusti ovu Zemlju, nastaje je- dinstvena praznina; javlja se neka metafizička tuga. To ja osjećam u ovom trenutku. Macondo je već dio ljudske svijesti. Samo izgovoriti ovo ime i ne reći ništa otkriva već stotinjak stvari. Objašnjava jedno mjesto, idiosinkraziju, način života. Nešto što sada više ne postoji, dio je nas, ispunjava nas, proširuje nam vidike. To ime koje znači čitav jedan svijet izmislio je jedan čovjek u samoći svojega doma, na svojem pisaćem stroju, pišući danima, mjesecima, godinama. Stvorio ga je vještim rukama, maštom i mudrošću, podnoseći ljudske i životne gluposti te svakidašnje patnje vezane uz prehranu i opstanak. Zbog čega je to učinio? Za koga? Ne znamo što pokreće ta bića da žrtvuju svoj život kako bi opravdali postojanje ljudske rase. A da nije uspio? Da nije postigao ono što je želio? Dobro je da je bilo tako i da je uspio. Maestro Gabriel García Márquez rođen je u zemlji obilježenoj dugotrajnim na- siljem koje su prouzročili političari i društvene razlike, glupim nasiljem koje postaje još žešće zbog istih ekonomskih i političkih razloga; nasiljem koje je ovu zemlju pretvorilo u mjesto gdje žive zavidni ljudi, gubitnici, pokorni, izgubljeni. Tome se pridodaju trgovina drogom i korupcija. Rezultat je tih zbivanja shizofreno društvo. García Márquez na vlastitoj je koži osjetio prijezir moćnika; izgnali su ga iz zemlje, izdali su ga mediji i politika, bio je izbjeglica. Ipak, usprkos svemu, maestro je nastavio raditi ne znajući hoće li to što čini imati uspjeha ili ne – jednostavno je svaki dan pisao. Odmalena je žarko želio postati književnik pa je to na kraju i postao. Uspio je zahvaljujući disciplini, uz žrtvu, boreći se svakim milimetrom tijela da bude čovjek u pravom smislu te riječi. A sve to kako bi čitateljima i ovoj nezahvalnoj zemlji stvorio nešto drugačije, jed- no nepostojeće mjesto. Ova ga zemlja nije uništila, nije ga zarazila zavišću svojih