Nova Istra

190 GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ Villamizar bio je, pak, ministar obrane. Jedan njegov stric, general Jorge Villamizar Flórez, bio je glavni zapovjednik oružanih snaga. Alberto je od njih naslijedio dvo- struki karakter – onaj vojnički i karakter stanovnika Norte de Santandera. Istovre- meno, bio je srdačan i bahat, ozbiljan i sklon zabavama, onaj tko postigne sve što poželi i onaj tko uvijek otvoreno kaže što misli. Nikada ni s kim u životu nije bio na ti . Po uzoru na oca, odslušao je sva predavanja iz medicine na Sveučilištu Javeri- ana 13 , ali nikada nije diplomirao jer su ga nosili nepopravljivi politički vjetrovi. Ne zbog toga što je bio vojnik, već zato što je bio iz Norte de Santandera, uvijek je sa sobom nosio kratki Smith&Wesson kalibra 38, kojim se nikada nije htio koristiti. U svakom slučaju, bio naoružan ili ne, njegove osnovne dvije vrline bile su odlučnost i strpljivost. Premda se na prvi pogled čine oprečnima, život mu je dokazao da nije tako. S takvim nasljeđem nije mu nedostajalo hrabrosti da oružjem pokuša riješiti slučaj otmice, ali je odbacivao tu mogućnost sve dok se nije našao u situaciji da iza- bere život ili smrt. U konačnici, jedino što se naziralo bilo je to da će se krajem studenoga suočiti s Escobarom i da će muškarac iz Nortede Santandera i onaj iz Antioquije voditi duge i naporne pregovore...“ Jedina poznata inačica o posjetu oca Garcíje-Herrerosa Pablu Escobaru, piše García Márquez, bila je ona koju je napisao on sam. Ispričao je da ga je u vrtu do- čekalo dvadesetak naoružanih muškaraca koje je ukorio zbog njihova lošega života i nevoljkosti da se predaju. Pablo Escobar osobno ga je čekao na terasi... ‒ „Pablo – rekao mu je – došao sam srediti ovu stvar...“ Escobar mu je jednako srdačno i s puno poštovanja odgovorio. Sjeli su u dvije fotelje od cvjetnoga kretona u dnevnoj sobi, gledajući se oči u oči, i sa željom da dugo razgovaraju kao stari prijatelji... Prije nego što su se oprostili, Escobar ga je zamolio da blagoslovi mali zlatni medaljon koji je nosio na vratu. Otac je to učinio u vrtu okružen tjelohraniteljima. – „Oče“ – rekli su mu oni –„ne možete otići a da nam ne date blagoslov.“ Kleknuli su... I Escobar je kleknuo pred njim kako bi im dao dobar primjer. Otac ih je sve blagoslovio i savjetovao im da se vrate zakonitom životu i pomognu da se u zemlji uspostavi mir… Nije se zadržao dulje do šest sati. Pojavio se na brežuljku oko osam sati navečer, dok su zvijezde već blistale na nebu, i izašao iz automobila skokom petnaestogodiš- njeg školarca. „Smiri se, sine“, – rekao je Villamaru – „nema problema, upravo sam ih sve natjerao da kleknu.“ 13 Sveučilište Javeriana – privatno sveučilište u Bogoti, osnovano 1604. godine. Vode ga isusovci ( op. prev. ).