Nova Istra

189 GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ nego biti bačeno u koš za smeće. Činilo mi se da je taj tekst zaista višak u romanu, ali samoga po sebi smatrao sam ga vrijednim. Štoviše, nastojeći zadovoljiti Gaitána Durána, koji je bio uvjeren u to, dao sam mu dopuštenje da poderane listove zalijepi ljepljivom trakom i da poglavlje objavi kao pripovijest. „Koji ćemo joj naslov dati?“ – upitao me Durán, koristeći se množinom koja je rijetko kada bila tako opravdana kao u ovome slučaju. „Ne znam“ – odgovorio sam mu. „Jer, radilo se samo o monologu Isabel koja je gledala kako pada kiša u Macondu.“ Gaitán Durán je na gornji rub prve stranice, gotovo u isto vrijeme dok sam odgo- varao, napisao: „Isabelin monolog dok je gledala kako pada kiša u Macondu.“ Drugi aspekt, na koji ću se zbog pitanja prostora dublje osvrnuti nekom drugom prigodom, vezan je uz protagoniste dokumentarnog romana Garcíje Márqueza Vi- jest o otmici , koji prati sudbinu Maruje Pachón za vrijeme otmice te o zgodama i nezgodama njezina supruga Alberta Villamizara koje je proživio do trenutka dok je, uz pomoć oca Rafaela Garcíje-Herrerosa, nije uspio osloboditi. Vrhunac događaja bila je predaja Pabla Escobara. Opis Alberta Villamizara i susreta Rafaela Garcíje-Herrerosa s Escobarom svje- doče o karakteru stanovnika Norte de Santandera i o njihovoj ustrajnosti da jedan iznimno težak slučaj, u kojemu su na kušnji bili mnogi životi i sigurnost zemlje, dovedu do sretnoga kraja. „Villamizar“, kaže García Márquez, „nije bio profesionalni vojnik, ali je odgajan u blizini vojarni. Njegov otac Alberto Villamizar Flórez godinama je bio liječnik u predsjedničkoj straži i život mu je bio vezan uz časnike. Njegov djed general Joaquín