Nova Istra

138 NOVI PRIJEVODI WiktorWOROSZYLSKI prije nego što smo stigli do njih, iz poprečne ulice izlazi motocikl na kojem sjede dvojica mađarskih časnika. Munjevito, kao u kartaškoj igri, rastvara se špil bijelih letaka – motocikl se okreće i nestaje – letci polako padaju na pločnik. Tekst je kra- tak, nečitko otkucan na šapirografu, s ono malo poznatih nam mađarskih riječi ne uspijevamo odgonetnuti smisao. Približavamo se skupini koju smo zapazili izdaleka – to su mladići, poneki od njih također u rukama drže one iste letke. – Sprechen Sie Deutsch? Parlez vous français? Do you speak english? Pokazuje se da mladići natucaju ruski – jedino se taj jezik uči u školama. Kada smo im objasnili tko smo, pozivaju nas u neki stančić, na čijim je zidovima bio po- vješan velik broj obiteljskih fotografija. Pojavljuje se domaćin – debeljuškast, brkati radnik. Pružajući nam ruku izgovara jedno od uobičajenih mađarskih prezimena. Međusobno se častimo cigaretama – i netko od momaka pokušava nam prevesti smisao letka. Potpisali su ga vojnici protuzračne obrane i prije svega zahtijevaju da Rusi napuste Budimpeštu do podneva. – Svi to želimo – tumači nam naš tinejdžerski prevoditelj. – To je najvažnije. Ostali složno kimaju glavama. Domaćin kolebljivo pita za Poljsku i u nas upire pogled pun nade... Opet se potucamo nepoznatim ulicama. Na ustaničkim nam barikadama dobro- hotno pokazuju put. Nekakav automobil s trobojnicom koja vijori poput jarbola. Dvojica mladih časnika ispratila su nas gotovo do cilja. I konačno – velik, prazan, mra- čan trg ispred kupolastog stošca parlamenta. Obilazimo ga sa svih strana tražeći ulaz. Tad se ukazao impozantan glavni ulaz – pamtim ga već godinama. Dva puta dnevno odlazili smo tada na vijećanja „mladeži svijeta“. Naslonjene na kamenu ba- lustradu, stajale su ondje obične grčke djevojke u radnim odijelima – partizanke iz Grammosa. Odmah pored izlaza, u predvorju, francuski su izaslanici prodavali impresionističke albume ne bi li skupili novac za povratak. Dalje su bile stube na kojima su elegantni časnici i aktivisti u odorama opetovano provjeravali propusni- ce. Na kraju se nalazila višekatna vijećnica, okružena brojnim galerijama, i moglo se čuti mnogo dugih govora na raznim jezicima o temi očuvanja mira. Kada bi se izustila riječ „Staljin“, svi bismo ustali, bijesno bismo skandirali dva energična sloga i aplaudirali vlastitom entuzijazmu dok nas ne bi zaboljeli dlanovi... Sada je glavni ulaz zatvoren i pust. Ne uspijevamo pronaći nikoga drugog. Već smo gotovo odustali, kad se potiho približava neki automobil. Krzysztof pritrči do vrata i na francuskome stane putniku koji sjedi pored vozača objašnjavati da smo poljski no- vinari i da želimo ući u parlament, ne bismo li porazgovarali s nekim od članovaVlade. Putnik se – onizak tamnokosi muškarac mlađeg izgleda – nasmiješio: – Par example, avec moi! I trenutak smo kasnije u parlamentu.