Nova Istra

135 Vitaliano BRANCATI NOVI PRIJEVODI između dvaju vunenih slojeva koji su mu odvojili bokove, i na kraju, iako se na trenutak prestao spuštati, ostao je neodređen, klizav i topao. Pokrivač za noge kao da je bio pun brižnih ruku i obuhvatio mu je gležnjeve i koljena, a plahta mu je kliznula nježno do usta, sve dok mu nije pokrila nos, ostavljajući, pak, malo mjesta za zrak koji je, prije no što bi dopro do kože, postajao mlačan. Cijelo mu je tijelo postalo mlako, do gležnjeva koje je po Milanu vukao za sobom kao sante leda, tako da mu je do glave došao val vrele i uzburkane krvi. Ponovno je vidio one lombardske žene, ali za usporedbu, kakvim ih je vidio, činilo se da su tada bile samo neke uspomene, a sada prave žene. I to kakve žene!... Zastenjao je pola- ko na jastuku, puštajući malo sline. Zasljepljujuće svjetlo dolazilo je iz njihova mesa, među svilenom odjećom! Kako je mogao tome odoljeti? Kako to da ih nije pojeo izgrizavši te noge, te gležnjeve?... Potreba da to ispriča pro- uzročila mu je trnce po jeziku: želio je da Muscarà i Scanappieco sjede, kao u dobra stara vremena, pored njegova kreveta. „Uuuuuuuu! Sada ću odspavati minutu!“ I potom je zatvorio oči. Nakon minute sna, tvrdog kao minuta smrti, otvorio ih je, jako svježe. Napipao je u mraku zvonce i zazvonio. Barbara se pojavila kod poluzatvorenih vrata. „Otvori prozore, sestro moja!“, kazao je. Prozori su bili otvoreni, ali ulazila je samo tama. „Odakle taj mrak?“, uzviknuo je. „Kako neće biti mrak, pa osam sati je!“ „I koliko sam odspavao?“ „Pet sati!“ „Pet sati? A činilo mi se da je prošla samo minuta!“ „Ninetta“, dodala je Barbara iz polumraka,„te nije željela probuditi i otišla je svo- jim roditeljima“. „Dok budemo ovdje u Cataniji“, kazao je okrenuvši se, gmižući i namještajući bradu po toplom jastuku,„mislim da je bolje da ona spava kod svojih, a ja ovdje!“. Zafferana Etnea, 1940. Izbor, prijevod s talijanskoga i bilješka: Vanesa Begić, Pula