Nova Istra

133 Vitaliano BRANCATI NOVI PRIJEVODI iznad mase koja se stisnula kod mramornog pulta i gleda jednog sićušnog i mršavog pretora, kao da mu govori:„Nije za vas, to janjeće meso! Pustite da ga kupe lakovjer- nici!“, pa se stari udaljava začuđen, sumnjajući, i to s pravom, da se mesar ponaša na takav način ne zato što je meso loše, nego zato što nije platio račun za prošli mjesec... Uvijek je bila prisutna sklonost da se grade zgrade na tri kata, čak i ako ima jedva dovoljno sredstava da se dovrši prizemlje. I evo novih zgrada, nastanjenih u prizem- ljima te s balkonima bez škurnica i ograde na prvom, drugom i trećem katu, od kojih se uzdiže ponosna samo fasada. Lijepo ih je vidjeti, zasigurno, s oblačićima i plavim nebom koji zauzimaju prostor gdje je trebao živjeti gazda s djecom, ali Bože, koje li tuge!... I kočije koje cmolje, a tramvaji su mirni ispred mnoštva kutija, stolica, sto- lova, dok vozač tramvaja, umoran od posla, silazi do fontanice koja se nalazi pored, odakle povlači gubicu, s koje se cijedi voda, jedan sivi magarčić! A nebeske sjene svega onoga što prolazi i što se miče, košare, savijače, vreće, plahte, oleandri, platane, stabla papričica, sumporni kovčezi u ružičastom svjetlu! I poseban miris majskog Sunca na mokroj cesti, gdje limunove kore i listovi salate, gnječeni i gaženi stotinama nogu, ponovno bivaju zeleni i dižu se!... Tako su se Giovanni i Ninetta vratili u Cataniju. Pustili su kovčege u depou na stanici, tako da budu slobodni i pokretni kao turisti. Šetali su oko sat vremena, a stari su ih prijatelji jedva prepoznavali. Zatim su se svađali, vrlo ljupko, o tome hoće li najprije ići njegovima ili njezinima. Novčić, kojem su prepustili odluku, a koji je pao na strani kralja, odlučio je da najprije trebaju poći Giovanniju. Tako su i učinili. Tri su sestre odmah briznule u plač: Giovanni im nije dobro izgledao. „Ma vi ste lude“, kazala je Ninetta gubeći uobičajenu mirnoću. „Izvrsno mu je! Izgleda kao tenisač! Drugi je to čovjek!“ „Bome da, drugi je to čovjek, drugi je to čovjek“, cmizdrila je Barbara. Giovanni se trudio smijati i ponavljao je: „No, hajde, dosta!“. I u međuvremenu je njušio stare mirise svoje kuće, osjećao ih je i razlikovao sve, čak i miris pokrivača pored njegove sobe, u slučaju da mu noću bude hladno. „I onda, dajte nam nešto za jesti!“, kazao je uz smijeh. „Sve je gotovo!“, kazala je Rosa. Uskoro su sjeli i dočekala ih je prava gozba, koja je punila tanjure i posude te di- mila zamaglivši luster. „Ali, ja ne jedem više tako!“, kazao je Giovanni.„Tako jedu životinje. No, za danas, želim se vratiti starim vremenima.“ I tako je bilo, sve što su mu sestre ponudile u tanjurima nestalo je vrlo brzo. „Ne znam je li mi dobro ili loše!“, ustajući od stola. Osjećaj sitosti kuhao mu je u venama, oglušio ga i otvarao mu mozak za niz predodžbi.