Nova Istra

132 NOVI PRIJEVODI Vitaliano BRANCATI „Baš!“, kazala je očarana Ninetta. „Vidiš kako ti je činilo dobro družiti se s tim karakternim ljudima u Milanu?“ Giovanni se nasmiješio, dajući do znanja da mu se svidjela ta ustvrda, i pogledao svoje suputnike, jednog po jednog. Neki od njih odgovorili su na taj pogled: on je nekoliko minuta gledao u te crne oči, sjajne i uplašene, kao u toplinu starog kamina. Tako su stigli i do tjesnaca kod Messine i vidjeli, pod paklenim Suncem, kako im se približavaju biljke i stabla, koja su se činila kao da pripadaju cijelome svijetu te kao da su sva smještena na jedan jedini otok, kao na obalama luke, poput nekih stvari koje će poslije biti odaslane diljem svijeta. Suputnici su bili različiti: pored ulaza sjedila je strankinja koja je pušila. U hod- niku su stajale neke seljanke koje nisu pronašle mjesto u vagonima trećega razreda te ružno gledale tu ženu i ogovarale je: „Ja, kumo, kada vidim neku ženu kako dimi, zapalila bih je i poslala dovraga!“. „Eh, da, đavao je muško!“ „Ne, to je inkarnacija žene!“ „Vruć je jer živi u paklu!“ Pokraj je bio i neki starac, koji je počeo svoju priču riječima: „Učinio sam glu- post“... „Oh, prijatelju moj“, mrmljao je, „učinio sam glupost da odem do Rima!“ te „Oči i novac su teški za iskopat’!“...„Tko ti oduzme kruh, oduzmi mu život!“. Nakon Taormine polja su nudila dvaput više cvijeća: nije postojalo mjesto, ni ono najmanje, na kojem nije nicao neki prekrasan cvijet, delikatniji od ičega te manje lukav od životinje. Sve što je bačeno po polju procvalo je s njime. Je li to bila stara cipela usred polja? I iz njezinih potplata nicale su tratinčice. I neka stara razdrmana kanta ispod limunova stabla, zar nije bila puna crvenih makova? „Kada je oganj velik“, pomislio je Giovanni, „svaka stvar gori“. I skinuo je jaknu, okrenuvši prema Suncu usne i bradu. „Da, baš je lijepo!“, kazala je Ninetta.„Ali je dosadno!“ „Da, predosadno!“, odgovorio je Giovanni.„Kako se može živjeti ovdje?“ Kočijaši s lulom, od kojih je dim dopirao do nosnica putnika te do pokrivača, kočije koje su zapinjale na starim prugama, lupkajući čas ovdje, čas ondje kutijama za povrće i bačvama, te psovke prolaznika:„Gdje su ti oči, ćoravče?... Gospodin bi te trebao uzeti čim prije!“, potom jeka, uz dim lule: „Rogonje!“, kao i kočijaševe riječi: „Delinkvente, zatvorski štakoru! Razbit ću ti lice, kučkin sine!“. Tako je prema zidiću vikao jedan ogroman čovjek, a kod zidića nalazio se dječačić od nekih pet godina s dugačkimmantilom, lukavo otkopčanim pri dnu, tako da je bio golih nogu, spreman da odleprša.„Dođite“, vikao je prodavač ribe prolaznicima iza štanda s vagama.„Haj- de, kupite taj posljednji kilogram ribe jer moram poći!“ U mesnici mesar diže glavu