Nova Istra

131 Vitaliano BRANCATI NOVI PRIJEVODI stoliće, od kojih nisu svi bili iste visine. Uz zadnje drhtaje zimice, gosti vršcima pr- stiju uzimaju žličicu. Nasred stola stavljena je golema posuda za juhu, sa zaimačom unutra, a lica su nestajala unutar pare koju su svi mirisali i tražili toplinu i vrstan okus. Jedna za drugom, tople su žlice ulazile u usta.„Ah, ah“, govorili su neki, držeći usta otvorena i ne usudivši se kusati vreli zalogaj. Zatim gutaju, izbuljenih očiju. „Vatra je to“, kažu. „Divno je, divno!“ Malo-pomalo, sva su lica pocrvenjela. „Obriši nos!“, vele tihi ženski glasovi muš- karcima. Toplina je rasla, a vino se kuhalo u trbuhu... Giovanni se probudio. „Uh, koja sam zvjerka!... Koji sam glupi san usnuo!... Uh, koja sam zvjerka!“ Žena, koja je spavala smiješeći se, pokrivena šalom, probudila se. „Sanjao sam Si- ciliju!“, kazao je. U Rimu su sišli s vlaka i, slijedeći neke glasove koji su odjekivali kao iz pećine, otišli na peti peron, gdje je bila čitava kompozicija vagona, uz mnoštvo košara, kutija te kokoši svezanih nogu. Ušuškana u kaputima i šalovima, koji su ih činili glomazni- ma, djeca malih lišca bivala su „bačena“ iznad kovčega te odvedena do prozora, neka su se vratila do ograde te, nakon što su nervozno poljubljena, povučena u unutraš- njost vagona. Svi su bili zaposleni, pokajnički raspoloženi, puni želja, i nakon pet do šest brzih koraka vraćali bi se unutra kao da su nešto zaboravili, dozivali su se iz blizine glasom kao da se obraćaju dalekoj nasukanoj osobi, našli bi se svaki trenutak s osmijehom radosti, odmah ugašenim, ili nakon kojeg bi uslijedila prodika za jednu ili drugu stvar koje ne valjaju. Na znak polaska obavijali bi si ruke oko vrata te se pojeli poljupcima, plačući jako bučno. Giovanni je pomogao Ninetti da se popne i jedva je prošao pored dviju gospođa koje više nisu znale trebaju li se popeti, toliko su bile ganute. Kupe u koji su ušli Giovanni i Ninetta doimao se poput kuće u kojoj duže vrije- me živi brojna obitelj: činilo se da su se ovdje vjenčali majka i otac i da se tu rodilo žućkasto dijete koje je sisalo. Toplina i miris ljudskoga života i ljubavi punili su čak i novinski papir koji je bio zaglavljen kod prozora i, pavši kod stopala jednog djeteta, čija je noga bila zamotana na dvama mjestima, izlazilo je ispod sjedala nešto zamo- tano, što je, otvarajući se lagano, pokazivalo narančine kore, a njih je odmah zgazilo drugo dijete, šireći tako kiselkasti miris zrakom. Načetih nosnica, Giovanni je postao veseo i raspoložen. I upravo to raspoloženje i to veselje nagnali su ga da šapuće ženi loše o Sicilijancima. Imao je nekoliko opaski o njihovim običajima i kazao je britko:„Zašto velimo da su neotesani u izražavanju? Svaki narod ima svoj način!... Ali, neotesano je govoriti širom otvorenih usta, proi- zvodeći svojevrsnu žalopojku prilikom izgovora svakog vokala!...“.