Nova Istra

130 NOVI PRIJEVODI Vitaliano BRANCATI „Oh, Bože, svašta“, kazala je Ninetta smijući se kao nikada u životu.„Oh, Bože!“ U međuvremenu je zraka Sunca nestala, magla je prekrivala polja, a zima je po- novno pokazivala svoje zube. Giovanni je odjednom postao zamišljen: osjećao je gorčinu u ustima, a ramena su mu bila teška kao da je sam nosio kovčege. Pogledao je ogledalce u kupeu i konstatirao: „Oh, kako sam smršavio!“ „Puno bolje ti stoji!“, kazala je Ninetta. „Oh, da, svakako!“, kazao je s nekim uvjerenjem i nastavio sjediti zapiljivši se u zavjesu. „Želiš li se pokriti?“, upitala je Ninetta. „Znaš li što sam pronašla u kovčegu koji ti je poklonila sestra?“ „Što to?“ „Šal. Pogledaj.“ Ninetta je izvukla iz kožnoga kovčega, koji im je darovala Rosa, vuneni šal. „Kad pomislim da je moja baka izlazila sa šalom!“, kazao je Giovanni, pokrivši si noge i bokove i smijući se sve slabije jer je san bivao sve jači. Unutar toga šala zrak se uskoro zagrijao, a Giovanni je odmah počeo sanjati du- gačka zimska poslijepodneva u Cataniji, kada vjetar ulazi kroz škurnice i dira te po najrazličitijim mjestima, kao nestašni dječaci hladnih prstiju, i ti digneš ogrtač ili staviš šal, kapu, ovisno o tome pogađa li ti vjetar vrat, ramena ili bokove, i trljajući si snažno ruke kažeš: „Uhh, kako je ove godine hladno...“. Za božićnu večer svi su gosti u blagovaonici zabundani. „Nemojte skidati kape, molim! Držite pokrivala!“, govori gospođa gostima na ulazu. Kućevlasnik je vlastitim rukama oslikao jasle, a stara ga je sestra napunila svim predmetima svoje vjere i uspomenama: naranče i mandarine zatvaraju betlehemske uličice, a rimska utvrda prijeti da će pasti pod težinom jednoga grozda. S druge strane, koliko Isusa! Svi oni iz jasli iz proteklih godina, keramički, od šarenog kamena, šećera. Unutar stijene rađa se jedan koji je prava ljubav, ali ispred stijene je još jedan, veličanstven, s aureolom od staniola, pred čijim se nogama krava i magarčić čine poput muha. I s lijeve strane, i s one desne, na moru, kod cisterne, u Pilatovu dvorcu, desetero majušne djece dobiva po nogama gotovo nevidljive poljupce od teških ruku. Mih, velik i živahan poput kravlje sise, bubri u hodniku, i cijela se kuća trese od te žalopojke ovaca... Nebo je sjajno, ali hladnoća je iz sata u sat veća. Gosti galopiraju po sobama, stavljajući si ruke ispod pazuha, nastojeći plesati ili čak, tko ima šal, galopirajući poput konja s postavom za sedlo. Pojedinci, domaćinov rod ili najbliži prijatelji, ulazili bi u kuhinju da urone lice i ruke u paru, pa i unutar sjajne pećnice pune kolača. „Neka sve bude toplo, jako toplo!“, vele neki glasovi. Napokon, evo ih kako sjede ispred nepravilnog stola jer je jako dugačak stolnjak prekrivao okrugle i kvadratne

RkJQdWJsaXNoZXIy NjQyNzA=