Nova Istra

129 Vitaliano BRANCATI NOVI PRIJEVODI jer su bile na milanskome dijalektu, dok je zbog drugih pocrvenio sve do bjeloočni- ca. Onda bi si uronio lice u ruke i promrmljao: „Mati mila, u što sam se to uvalio!“. Nije postojalo drugačije rješenje doli da bude hladan, ravnodušan i ironičan. I on je tim putem krenuo na najgori mogući način, iako ga je onaj prisilni poluosmijeh ispunio gorčinom poput aloina lista. No, budi učinjena Božja volja! Organizirao je svoj dan tako da osim hladnoga tuša, poslijepodnevnog bdijenja, posla, švedske gimnastike, ondje budu i Eleonorini uzvici, njezine ljutite uvrede i njezini ne manje ljutiti poljupci. A oči su mu postale jako sjajne: glatke kravate, koje je odabirala Ele- onora te ih svake večeri skidala i ponovno vezivala čvorove – sve je to navelo Ninettu da mu zaplješće. „Ti si druga osoba!“, kazala mu je.„Stvarno si druga osoba!“ Giovanni je bio ponosan i punio si je tim ponosom mršava, mišićava i umorna pr- sa. Jedne ga je večeri Ninetta zamolila da ne odbije jednu njezinu molbu. „Govori, draga!“, kazao joj je. „Idemo časkom do Sicilije i odmah se vratimo natrag!“ Giovanni je ostao zatečen: „Daj mi da malo razmislim!“ Sutradan je stalno razmišljao o tome. Bio je svibanj i milansko sunce nije uspjelo još dovoljno ugrijati, još je bilo onih koji su si, hodajući cestom, puhali u prste, a lagani ogrtači i dalje su blistali usred ma- gle. Prisjetio se da tih dana u Cataniji mačak spava na balkonima i da se ne budi ni kad ga Barbara, zalijevajući cvijeće, polije malo vodom po repu. U košarama, ispra- žnjenim od povrća, spava na suncu, s glavom naslonjenom prema obali, dječačić, loše odjeven, a onaj koji ga vuče i sam sniva galopirajući među prolaznicima tamnih odijela, prekrivenih crvenim svjetlom. „Idemo!“, rekao je navečer Ninetti. „Oh, hvala ti, dragi! Neće te više prepoznati, vidjet ćeš. Potpuno si drugi čovjek!“ Dva dana kasnije Ninetta je mogla ostvariti naum da odvede tog„drugog čovjeka“ put Sicilije. Krenuli su vlakom. Smijali su se, držali se za ruke, pokazivali prstom prvu jaču Sunčevu zraku koja se pojavila u Milanu, i činilo se da je to Sunce ugrizlo poput plamena jednu od trač- nica. Onda je vlak krenuo, a mladenci su pali na sjedala jedan nasuprot drugome, kao netko tko započinje razgovor. Počeli su govoriti loše o Siciliji. Koji ljudi! Arapi, tužni, lajavci, lijeni!... Giovanni je odao ženi neke muške tajne stanovnika Catanije: „Ako budeš pažljiva, vidjet ćeš da te nitko od mojih prijatelja ne gleda u oči! Boje se da se ne smetu jer svi imaju vruću krv!“. „Uistinu?“, upitala je Ninetta, smijući se do suza. „I starci vele da pate zbog žene, starci koji jedva hodaju!“