Nova Istra

127 Vitaliano BRANCATI NOVI PRIJEVODI Ninetta je otvorila oči i šapnula dvije riječi prijateljici:„Oh!“, rekla je ona i s osmi- jehom pogledala Giovannija te zatim i ostale, koji su razumjeli, pa i sami pogledali Giovannija.„Čestitke“ i „Sretno“ pljuštali su sa svih strana, a komplimenti, posebice gospode, zbunili su ga u tolikoj mjeri da je izgovorio besmislenu rečenicu, zbog koje, prisjećajući je se, nije spavao cijelu noć.„Kakve ja veze imam s time? Ona je ta koja!...“ Sutradan, dok je stajao u uobičajenom kutku balkona, iza zavjesa, prišla mu je gospođa Valenti: „Sada ćete pustiti Vašu ženu na miru!“, rekla je nakon tisuću oklijevanja i ispra- znih riječi: „Ljudi smo, razumna bića!“ Što je time htjela reći? Giovanni se okrenuo prema gospođi i otkrio u njezinim očima umilnost i bijes pomiješane sa žarom, koji kao da su govorili „što se tiče Va- ših potreba, jer u životu postoji i ona bolna i niska strana, malo strpljenja, ja ću se pobrinuti za to!“. No, i ne samo ona, već sve gospođe njezine prijateljice davale su mu do znanja da „jadna Ninetta... ne, pazimo!... korektnost!“... i on je uglavnom trebao imati potrebu za time da prijateljstvo s nekom od njih postane jače i intimnije. Nastavili su pred Giovannijevim očima defilirati stolnjaci osvijetljeni bijelom lampom, hotelske sobe s umivaonikom od terakote, automobili zaustavljeni na seo- skoj cesti, usamljeni drvoredi. „Ne, ne i ne“, odgovarao je svim tim slikama, od kojih niti jedna nije označavala sreću. Gospođe su uvijek bile toliko obazrive da bi počinjale razgovore hvaleći Ninettu: „Prekrasna je, Vaša žena, u ovo doba! Trudnoća joj godi!“. Giovanni se osjećao silno radosnim, a budući da ga je obuzela sama predodžba žene, nije ni čuo ostatak govo- ra, punog savjeta, poziva, prenemaganja. U biti, Ninetta je postala prekrasna. Čudio se tome sve više: sjedila je na fotelji, na naslonu za ruke, gledao ju je potom kako hoda po dnevnom boravku odašiljući nešto nebesko, i pitao se kako to da je ona njegova žena. Često bi, kada su bili sami, toliko bio opčinjen njezinom ljepotom, zatvorivši vra- ta i našavši se s njom u četiri oka, s tako lijepom ženom, da joj je trebao više puta čuti glas i smijeh kako bi se vratili nekadašnjoj prisnosti. Malo je nedostajalo da je od silnoga obožavanja voli manje. Međutim, to je bilo spriječeno stalnom mišlju, kao što se pjesmom noću ohrabruje dijete, da su u„čistim i božanstvenim“ formama te savršene ljepote, lagane obline koje podižu kućnu haljinu čuvale predodžbu, još blagu, poput prvog bljeska svjetla, njegova djeteta. No, Gospode, imati u kući Ljepotu nije mala stvar!... Savršene ruke koje dira- ju predmete, savršene nožice koje uranjaju u tepihe, savršene oči koje vas gledaju, božanstven glas koji priziva Vaše ime! Nema jačeg osjećaja od tolikih, pa i strašnih stvari, zbog kojih su problijedjeli muškarci svih doba, koji nekoga može pretvoriti u