Nova Istra

125 Vitaliano BRANCATI NOVI PRIJEVODI No, pustimo sada to. Scannapieco i Monosola su jednoga poslijepodneva, kada su bili u formi, izrecitirali Giovanniju više od stotinu misli o ženi. Jedna ga je po- sebno pogodila: „Lijepa žena traži ružnog muškarca da bi mu poklonila malo svoje ljepote!“. To mu je zvučalo kao da je Monosola kazao: „Ninetta te vara s njegovom ekscelencijom Rosarijem“, pa je ustao od stola i otišao kući. Ninette nije bilo, ali ondje je bio Rosari, sklupčan u jednoj fotelji u dnevnom bo- ravku. Morao ga je pozdraviti: Giovanni je to učinio stojećke, a ovaj drugi je sjedio, kao i inače. Proveo je groznih sat vremena pored toga čovjeka koji nije progovarao niti jednu riječ i činilo mu se, zbog nervoznog tapkanja nogama po podu, da usred boravka plete svoju mračnu paučinu. Napokon je došla Ninetta.„Oh, ekscelencijo!“, kazala je.„Jeste li me dugo čekali?“ „Zasigurno mi nije bilo dosadno, pravio mi je društvo Vaš dobri muž!“ Ovo„dobri“, kao, uostalom, i sve riječi koje bi izgovorio, Giovanni bi mu najradije dao da pojede zajedno sa šakom lažnih zuba. No, suzdržao se i sjeo, promatrajući detalje tog omraženog lica. To ga nije tješilo, jer što je više u njegovim očima rasla ružnoća toga čovjeka, to je više bujala i sumnja da ga Ninetta voli! Nasreću, jedne je nedjelje u ožujku ekscelencija Rosari umro. Ručao je u kući jednoga ministra, bez da je itko mogao izvući ijednu riječ iz njega. Kada su jeli de- sert, kazao je nešto nerazumljivo. „Što to govori?“, upitali su svi potiho, zabrinuti. Gospođa koja je sjedila pokraj njega naćulila je uho i čula jasno: „Umirem!“. Ustala je vičući, ali Rosarijeva glava, s kosom koja uopće nije bila umjetna, kako je mislio Giovanni, pala je u tanjur. Veliki gubitak za državu i za cjelokupno čovječanstvo! I Valenti, koji je govorio loše o Gabrielu D’Annunziju, više je puta ponovio njegovu rečenicu: „Čini se kao da je svijet izgubio na vrijednosti“. Giovanni se mogao uvjeriti da sumnje koje je gajio prema ženi nisu bile uteme- ljene. Ninetta je, pak, bila vrlo mirna. „Ostaju nam njegova djela!“, kazala je. „Kao čovjek, Rosari je jedva postojao!“ Noću je Giovanni, ljut na sebe kao u vrijeme kada je živio u Cibaliju, zazivao nježno ženu i napunio jastuk suzama. Nažalost, iako ga je ljubomora prema Rosariju napustila, ljubomora općenito, jednom probuđena, nije više počivala. Dajući si tisuću puta krivo, boreći se između poštenja, čistoće i Ninettine dobro- te, zovući se najgorim imenima, nastavljao je patiti zbog sveg muškoga što bi okrz- nulo njegovu ženu: Luisijeve usnice na njezinoj ruci, snažni tenorski glas Luglija u njezinu uhu ili duh Valentija odmah reflektiran, poput plamena, u njezinim očima. Birao je bez razloga, i znajući jasno da je bez posebnog razloga izabrao jednog od onih koji su pohodili njegovu kuću, na njega je usmjerio najrazličitije osjećaje koji su