Nova Istra

124 NOVI PRIJEVODI Vitaliano BRANCATI „Ali, tu postoje i dobre žene!“, kazao je Giovanni uzrujan. „Vjeruj mi, nema ih!“ „Niti jedna?“ „Niti jedna!“ „Oh, jedna će biti sigurno“, promrmljao je ljutito Giovanni, misleći sve više na Ni- nettu. „Nema ih, sine, nema. Star sam i imam dobar njuh!... Njuh za dobre žene, žene s manirama, s glavom koja je kako treba, a ne osjećam ih nigdje!“ Giovanni se smrknuo i odustao od konverzacije. Potom se oprostio od staroga i promrmljao:„Kako su samo sigurni kada ti bacaju blato po licu!“ te žurno otišao kući. Ondje je već bio novi gost, ekscelencija Fabio Rosari, svjetski poznati znanstvenik čijem se posjetu Ninetta nadala već neko vrijeme. Shvatio je da bi ga morao mrziti pa je počeo nervozno zijevati. Gost se na svaki način činio odvratnim: kada je pozdravljao Giovannija nije ustajao sa stolice, što znači da nije bio previše ljubazan, lijep nije bio nipošto, naprotiv, bio je ružan kao sam đavao, iskrivljen kao da je provodio dane u knjižnici i da su ga ondje šibali, iz- vještačen i u lošoj formi: prekriven majicama, prslucima i jaknama, i kopao je tražeći džep koji nikada nije mogao naći. Giovanni je gotovo eksplodirao od ljutnje, ubijalo ga je to što mu je, nakon što su ostali sami, Ninetta rekla: „Ima neku svoju ljepotu!“. „No, gdje ima tu svoju ljepotu?“ „U očima, naročito!“ „U očima? No, ako je morao puzati očima po stvarima koje je želio vidjeti, s izgle- dom životinje koja ništa ne razumije dok to ne ponjuši...!“ I tako je Giovannija snašla nesretna sudbina da bude ljubomoran na takvu osobu te da mora čuvati pogled beskonačno lijepih Ninettinih očiju da ne bude upućen onom licu nalik na osušeni vosak. Dva razmatranja pomogla su mu u sumnjama. Prvo su mu sugerirale uspomene i markiza Maronella. Ninettina majka, naime, bila je zaljubljena u jednog vrlo ružnog čovjeka, a i nakon trideset godina braka nastavila ga je nježno gledati. Drugo, pak, sugerirali su mu prijatelji iz Catanije. Scannapieco, Monosola i vojvoda Cared bili su u prolazu. Išli su okolo očajnih lica jer su se stalno bojali da bi ih netko mogao zafrkavati. „Neću dopustiti da me itko vuče za nos!“, izgovarali su na svakom koraku. Svugdje bi zatekli ironične geste, prijevare, namigivanja i nedostojno ponašanje. Posebno su mrzili konobare, uvijek sumnjajući da su se ovi pravili da ih ne čuju, da su im preko volje donosili tražene napitke ili, pak, one loše kvalitete, mijenjali im cijene, a sve samo kako bi ih vukli za nos.