Nova Istra

123 Vitaliano BRANCATI NOVI PRIJEVODI je bila zaljubljena u njega! Dodala je da ga je trebalo poznavati, da je on jedinstven čovjek, da je imao samo sitne mane, da ga nije bilo lako shvatiti i da je žena ta koja mu je trebala dati vrijednost „tisuću ili nula!“. Kako je pričao, oči tih gospođa postajale su sve oštrije i promatrale Giovannija kao da puze po njemu derući mu kožu. No, dakle?... Kako je to išlo?... No, onda? „Zašto mi se niste povjerili?“, kazala je gospođa Valenti. „Znam biti i poput se- stre.“ Od tog su ga trenutka sve okružile prijateljstvom, koje je bilo i pritisak, nježnost, upitnost, željele su znati nešto o njemu jer su bile njegove sestre, no on nije znao što da odgovori; svaki puta kada bi se nazvale sestrama, pomislio bi na Barbaru, Luciju i Rosu i sjetio bi se kuće iz Catanije, osjećajući miris naftalina iz njihovih starih šešira. Nije mu teško padala sva ta privrženost gospođa jer je tako parirao Ninetti. Nije baš previše shvaćao što se to događa oko njega, ali svaki put nakon što su gospođe pričale s njom ili samo nakon što su s Ninettom izmijenile poglede, brižno bi mu se približavale te mu se činilo da tako jača njegov odnos sa ženom. Još jednom je Ninetta otjerala sve mračne sile koje su mogle prijetiti njegovu životu. Zaboravivši hotelske sobe, stolnjake koje je žućkasto svjetlo činilo svjetlijim, zaustavljene auto- mobile na poljskim cestama, došao je čak do toga da pomisli, kao nekada, da su to bile dobre žene. Polako se vraćao sretnom stanju duše, kada ga je jednog poslijepodneva, dok se žurio kući, kod ulaza u galeriju zaustavio vrh štapa. „Trenutak!“, rekao mu je jedan glas. Bio je to Muscarov otac, koji je sjedio za kavanskim stolom, brade oslonjene na ruku.„Sjedni!“, kazao mu je.„Kuda si to krenuo?“ „Kući. Kako ste?“ „Dobro!“ Stari je prislonio štap na stolić i pridržavao si bradu s objema rukama. Gledao je u praznu čašu ispred sebe i nije ništa govorio. Onda je uzdahnuo. „Što Vam je?“, upitao je Giovanni. „Osjećam da mi je srce crno poput katrana!“ „Zašto?“ „Ne znam biti daleko od svoga doma: ne spavam, nemam teka, a želudac mi, uz dužno poštovanje, ne čini ono što bi trebao!“ „Ne sviđa Vam se Milano?“ „Sviđa mi se, ali imam kćer!...“ „I što to znači, da imate kćer?“ „Želim reći da svaki put kada vidim ženu crvenu u licu i s očima koje te strijeljaju, pomislim: ‘A što ako jednoga dana moja kći postane takva?’, i tresu mi se koljena!“