Nova Istra

122 NOVI PRIJEVODI Vitaliano BRANCATI potkrijepljena maštom i knjigama, širila uspomene iz Catanije (često je u snu vikao: „Barbara! Muscarà! Scannapieco!“). Tako se počeo bojati svega što je od njega tražilo da troši snagu, osim one već predviđene. Bojao se i previše dugih koncerata, koji su ga uzbuđivali više no što je bilo potrebno, a posebno se bojao gospođa. Izbjegavao ih je, bježao je, htio je da Ni- netta bude uvijek pored njega kada bi im se približavao. Počeo ih je mrziti. „A ti muževi“, mrmljao je.„Kada bi barem svako toliko podigli oči s knjiga?“... Posebno mu je bilo žao što dobri Valenti ima takvu ženu. „Za njega bi“, mislio je Giovanni,„bila dobra moja rođakinja Annetta! Obrazova- na, pametna i dobra djevojka. Dobro bi se našli, živjeli bi dobro!“. Ali, otkad je bio u Lombardiji, stalno je mislio kako da u svoj talijanski umetne izraze iz Catanije. A u Cataniji je, pak, onih rijetkih trenutaka kada se svađao sa sestrama, govorio čistim jezikom, tako da je Barbara mrmljala: „A što to govori? Nitko ga ne razumije!“ Gospođa Valenti nije imala zadrške kad je ostajala s njim u kutu balkona, iza zav- jesa. No, ta scena u tome uglu, iako je odgovarala nekim maštarijama koje su mu krale popodnevni san na Siciliji, sada je činila da škripi zubima zbog nelagode, kao zbog neke zimice i morske bolesti, i izazivala negativno mišljenje o toj ženi: „Jedna maj- ka, koja ima obitelj!“... „Jedna žena u nekim godinama!“... „Prijatelju, ne, to ne mogu učiniti!“ Čudno je, pak, što je njegov prijatelj, kao i svi oni drugi prema čijim je ženama Giovanni bio hladan, sutradan bio hladan prema njemu! „Što sam mu napravio?“, mislio je. „Ima li tu straha jer sam ga poštovao? Ma, zar ti ljudi žele skupljati s poda rogove da si ih poslije stavljaju na glave?“ Poštenje mu nije bilo uzvraćeno simpatijama ni s jedne strane. Gubio je reputa- ciju sve više: ili su te žene rekle muževima da je bio loša osoba ili su, pak, oni sami bili ljubomorni. No, to je bilo malo vjerojatno jer već nekoliko večeri nitko se na njega nije osvrtao; Valenti, Luisi ili Marinelli, nakon što bi ispili konjak, uz hladno „oprostite!“, stavljali bi mu čaše, koje je kupila sirota Barbara, u ruke, da ih odloži. Hodao je po tepisima i skrio se u jedan kutak balkona, gdje je razgovor dopirao stišan zavjesama i miješao se sa šumom kiše na ogradi balkona. Nesvjesno mu je pomogla Ninetta, govoreći o njemu kao o mužu s juga. Kada bi ona rekla „Moj Giovanni...“, svi su se okrenuli prema njemu s čudnim osmije- hom, kao prema psu koji je spavao neprimjetan među namještajem i odjednom se uspravio na svim četirima šapama. Ninetta je održala dugačak govor, malo smušen, recimo, istinu, kao da su je tri čaše konjaka opile. Rekla je svima, naglas, ono što mu nikada nije rekla nasamo, kada se govori potiho, s velom tajanstvenosti: odala je da