Nova Istra

121 Vitaliano BRANCATI NOVI PRIJEVODI Giovanni ga je tako ružno pogledao da je Muscarà oči svrnuo na tanjur. No, na- kon što su došli u dnevni boravak i ostali sami u jednom kutu, Muscarà je nastavio razgovor: „Zar si glup? Ta je sigurno imala svakakva iskustva! I ti si umočio kruh, poput drugih!“. „Prestani, molim te.“ „Kako želiš.“ Muscarà je otputovao iste večeri, no ostavio je u kući sumnju i sram, nešto ljigavo, crno, s lošim mirisom. Giovanni više nije bio miran kada bi mu gospođa Valenti stavljala ruku na koljeno, primijetio je čak, ne dajući to do znanja, da ga grebucka sitno, sitno malim prstom. Tako je, mećući nogu pred nogom na putu sumnje i strahova, počeo odgovarati, barem trenutnim crvenjenjem, znojenjem i mucanjem, na one male pritiske koji su se pokazivali sve sličniji milovanjima. Giovanni se jedne večeri, u mračnom kutku kavane, našao s usnama gospođe Valenti među svojima.„Lijepog li zapleta“, pomislio je tijekom poljupca, dugačkog kao solo dionica soprana koji želi izmamiti aplauz.„U što sam se to uvalio?“ Otkrio je poslije da ne osjeća ništa drugo osim gađenja i straha. XIII. S te strane, stvari se nisu odvijale dobro. Stolnjaci osvijetljeni žutom lampom, trećerazredne hotelske sobe, unutrašnjosti automobila parkiranih na seoskim cestama, puste uličice – nikada to neće biti Gio- vannijeve najbolje uspomene. Dva puta, i od dviju različitih gospođa, ali oba puta izgovorena s istim tonom prijezira i razočaranja, upućena mu je rečenica:„Ma kakav ste Vi to Sicilijanac?“. To je zaparalo Giovannijevo uho. Treći put tu je rečenicu iz- govorila jedna djevojka, i to tek mrvicu drukčije složenu: „Takvi ste vi Sicilijanci?“. U biti, Sicilijanci nisu bili takvi, a ni on nije bio uvijek takav. No, od dana kada se odao aktivnom životu, kako su zvali te vratolomije lijevo i desno, stizao svugdje za- dihan, s posljednjim zalogajem među zubima, od trenutka od kada ga je tuš ohladio u najskrivenijim vlaknima i oči mu polako izvirale iz mršavoga i suhoga lica, Gio- vanni se osjećao bitno drukčije. Kako? Ninetti je rekao: „Nabolje“. I na neki se način osjećao bolje, ali uvijek s nekom najavom da će se uskoro osjećati užasno. On bi u svome aktivnom danu potrošio – a ostao je i bez poslijepodnevnoga spa- vanja – sve do posljednjeg atoma snage. Čineći upravo ono što je odlučio činiti, dan bi privodio kraju bez dugova te ni on ni Ninetta nisu primjećivali da mu nije dobro. Ako bi već ustaljenim dnevnim obvezama trebao dodati još jednu, nešto novo, či- nilo bi mu se da mu se živci raspadaju i da mu je glava u stanju delirija, jer nije bila