Nova Istra

120 NOVI PRIJEVODI Vitaliano BRANCATI Djevojke su primicale lica: „Stvarno, kako je jak! Čini se kamen, čekić, kameni upravljač bicikla!“ Giovanni im je dopuštao da to čine, sa strpljivim osmijehom. Kako su samo bile daleke kavane iz Catanije, priče Scannapieca, laktarenja i gu- ranja prijatelja!... Scannapieco bi umro od radosti kada bi imao mogućnost da mu ruku, kao što se to događa njemu, drže tolike žene! U njegovoj se kući često govorilo o knjigama, ali ti pisci, koji su pročitali čita- ve sobe knjiga, široke kao crkve, i te gospođe, koje su krajem svakog mjeseca slale stotine lira knjižaru, govorili su, pak, da mrze knjige i da vole „zdrav život“, putova- nja, neznanje, akciju, i tako pričajući, one su gledale Giovannija nježnim pogledima. Osjećao je da za tu gospodu predstavlja previše toga, a izmicao mu je pravi smisao, i kada bi se njihove oči duže zadržavale na njegovim ramenima, izašao bi s kakvom izlikom iz dnevne sobe i otišao do hodnika, da se odmori od tog tereta nijemog obožavanja koji je pao na njega. Ponekad bi se u novinama pojavilo neko od onih lica koje bi navečer, pri neizrav- noj svjetlosti velikih lustera, pilo konjak iz čaša koje im je poklonila Barbara. „Kako je loše ispao!“, uzviknula bi Ninetta. „Govoreći istinu, čini mi se da zarađuje!“ „Oh, Giovanni, gdje je onaj umoran i srdačan izgled, ono svjetlo u očima?“ „I da, gdje je, gdje je?“ Bila je potrebna Ninetta da bi se otkrilo da je Alberto Marinelli imao umoran izgled i srdačan sjaj u očima! No, nije bio ljubomoran na tako „duhovne“ ljude, koji su, čini se, davali samo njemu, Giovanniju, zadatak da napravi sve značajne stvari u životu, pa i to da želi ženu kao takvu, a ne kao prijateljicu i savjetnicu. No, već neko vrijeme (treba to ipak naglasiti) on više nije imao takvih želja! Je li to bio hladan jutarnji tuš, aktivan život, malo hrane, miris magle, miris ugrijane boje i vlažne piljevine kojeg je Milano bio pun, no sigurno je da Giovanni nikada nije ni pogledao gležanj dama koje su pohađale njegovu kuću, a koje bi mu u drugim životnim prilikama mjesecima zadavale brige. Ruke tih gospođa prislanjale bi mu se na koljena, prsa, po torzu, bradi, ponekad na ramena, bez da se išta divljeg i bije- snog izrodi u njemu, iz njegovih živaca prema tim osjetima. Činilo mu se potpuno neprimjereno, kao loše djelo bez isprike, poželjeti neku od tih žena na način kao što bi je poželio u Cataniji. Jednoga je dana u Milano stigao prijatelj Muscarà i Giovanni ga je pozvao da dođe na druženje s brojnim književnicima i njihovim ženama. Nakon prve čaše vina osjetio je topli dah za uhom te tihi prijateljev glas: „Ona tamo?...“ „Što to?“, pitao je živahno Giovanni. Muscarà je namignuo prema gospođi Valenti: „Pristaje li ona...“