Nova Istra

119 Vitaliano BRANCATI NOVI PRIJEVODI daju! Znamo li mi što oni kasnije govore o tebi?“ Giovanni se naljutio: „Ah, nisam jedan od onih kojima se može rugati, budi si- gurna“. „S takvima nitko nije siguran.“ Giovanni je izgubio strpljenje: „Niti ti!“, kazao je. „Ni ja, znam to, ali barem će raditi razliku između mene i tebe!“ „Rade razliku!“ „Što ti znaš?“ „Hoćeš da ti ponovim?...“ „Samo izvoli.“ „Da ti kažem što mi je rekao Valenti, tu, iz ove fotelje?“ „Što ti je rekao?“ „Da vrijedim više od tebe!“ Bio je to kao vjetar što razvedrava nebo: mali oblačić ljutnje, prvi koji je mračio Ninettine oči nakon braka, nestao je u trenutku. „Oprosti mi, dragi“, kazala je smijući se bez zlobe. „Oprosti ti!“, kazao je Giovanni tiho. Sutradan, kada su navečer opet došli posjetitelji, vratio se ponovno krnjim reče- nicama. „Govori!“, šapnula mu je žena,„jučer sam bila glupa!“. „Ne da mi se pričati!“ Počelo mu je smetati to što ga Ninettini prijatelji odobravaju s takvim žarom, no, „na koncu“, pomislio je,„što toliko osobito govorim?“. Svaki put kada bi otvorio usta, svi bi u njemu pronašli razum, pozitivnog čovje- ka, onog normalnog. Gospođe, pak, posebice mlada Valentijeva žena, bile su jako srdačne s njim, primičući se cijelim tijelom da kažu i najbanalniju stvar. Stalno je bila pored njega i on je pogledavao Ninettu da vidi ako joj se lice mrači. No, nije se osvrtala na to, samo mu se smiješila. Otkrili su da ima veliku šaku, da je bio „iz osamnaestog stoljeća, barokno složen, ali iz jednog lijepog baroka“. Gospođa Valenti često mu je uzimala, s naporom, desnu ruku, pokazivala bi je svima i govorila: „Ma pogledajte! Samo gledajte!“ Dopustio joj je da to čini, i dok su mu se prsti spuštali na one ledene gospođine, nastavljao je gledati Ninettu, koja mu se uvijek smiješila. O njegovoj ruci puno se pričalo. I u kavanama, zvali bi ga s obližnjeg stola i gos- pođe Luisi, Marinelli, Valenti ili neka druga, nakon što bi ga predstavile spretno prijateljicama, primale bi ga za desno rame i, dižući mu ruku uz srdačan osmijeh, govorile: „Evo poznate ruke!“.