Nova Istra

118 NOVI PRIJEVODI Vitaliano BRANCATI s fasciklom punim tiskanih listova u ruci i mrtvačkog lica, pomislio je da je čovjek tako tužan zbog njega pa si je obećao da će govoriti. „Kada biste imali upaljeni kamin“, kazao je Valenti Giovanniju nakon što je sat vremena držao oči zatvorene, „bacio bih u nj te papire!... Tri godine posla! Tisuće sati rada za stolom!... Nemušte stranice, pogrešni pridjevi! Oh, kada bih samo mo- gao zapaliti taj korpus riječi, unutar kojeg patim nečuveno, kao unutar paraliziranog ili grbavog tijela!... Smrt riječima!“ „Večeras“, kazao je Giovanni,„i ja ću se pridružiti konverzaciji. Ali, bojim se da ne bude krivo Ninetti!“ „Vi vrijedite više negoli Vaša žena.“ Giovanni je ostao iznenađen: zar je vrijedio više od Ninette? Navečer, kada su slikari i književnici napunili salon, Giovanni je, zapodjenuvši razgovor o jednom čovjeku iz Bologne koji je bolovao od „lošeg govora“, ispričao jednu epizodu iz svoga života u Cataniji.„Moj stari stric“, kazao je,„nije raspoznavao ljude i kada su bili posjeti u njegovoj kući, približavao se ženama gotovo im tutnuvši lice na lice...“ Zaustavio se, pocrvenivši sve do korijena kose: ono „tutnuvši“, je li to bila odgo- varajuća riječ? No, vidio je da su se svi smijali sa znakovima odobravanja. Ninetta je svejedno prevela: „To znači unositi se licem“. „Još!“, kazao je Luisi.„Prekrasno pričate...“ „... Približavao se, dakle, gospođama i unosio im se govoreći ‘Ma tko ste to vi’?, no ustvari se koristio puno težim riječima!“ Ninetta ga je gledala strogo, ali Valenti je to glavom odobravao, dajući do znanja da mu jako dobro ide. „Mladići su, pak“, nastavio je Giovanni,„uživali u predstavi“. „Kako?“, upitao je Marinelli skočivši sa stolice.„Kako ste ono rekli?“ „Uživali su u predstavi“, ponovio je slabašno Giovanni,„zezali su ga“. „Ma to je jezik dostojan Verge! Pobogu, kako je lijep taj Vaš jezik!“ „A Vi“, kazala mu je gospođa Valenti, „koji znate tako lijepo pričati, šutjeli ste tolike večeri! Tko zna koliko ste nam lijepih priča uskratili!“. Giovanni je obrisao čelo rukom i nasmiješio se. Kasno navečer, pak, kada su ostali sami, Ninetta se namrštila i odgovarala suho na svako njegovo pitanje. „Čini se kao da ti je pala bomba!“, promrmljao je Giovanni. „Kako se to izražavaš, dragi moj! Da ti je pala bomba!“ „Ja sam Sicilijanac i govorim sicilijanski!... Ili, pak, govorim talijanski!... Govorim onako kako mi dođe!“ „Ali, tvoj jezik nije niti sicilijanski niti talijanski! Ne vjeruj pohvalama koje ti