Nova Istra

117 Vitaliano BRANCATI NOVI PRIJEVODI „Da“, odgovorio je Giovanni dok se činilo kao da se cijeli njegov život iz oka pre- lijeva po toj plavoj kosi. U veljači je stigao namještaj za dnevni boravak i luster sličan kotlovnici, privezan uz tavan srebrnim lancima, koji je s visine otpuštao bijelu svjetlost. „Sada više nećemo biti sami!“, kazala je Ninetta.„Upoznat ćeš prvorazredne oso- be!“ Od one večeri, naime, između „Da, da!... Oh, oh! Kako lijepo!... Dobra! Dobra!... Lijepa, dobro, dobro!“ te uz zvukove cipelica, uzdahe i kašalj, cijeli je Milano (tako se barem njemu činilo) prošao kroz ta dva salona. Gospodin De Lorenzi dolazio je četvrtkom i subotom, a pisci Luisi, Marinelli i Valenti, zajedno sa svojim supruga- ma, došli bi, pak, svaku večer. Ostali su dolazili povremeno, u svako doba, ponekad nakon kazališta, ne bi li popili malo konjaka iz širokih čaša koje im je za vjenčanje poklonila Barbara. Mislio je da će mu biti neugodno s tim tako poznatim i kulturnim ljudima, no morao je konstatirati da su sve to dobri ljudi; ustajali bi kada bi on ušao u dnevni boravak i uvijek bi ga pitali što misli o njihovim razgovorima te za vijesti o Siciliji, ženama, kupalištima, Etni, narančama. Giovanni je odgovarao škrtim riječima ili bi rekao tek „ne“, dižući usta poput ko- nja koji više ne želi piti. „Šutljiv ste tip“, govorili su mu.„Ne želite trošiti riječi poput nas.“ Valenti je često dolazio prije drugih, u vrijeme kada bi s balkonskih stakala dopi- ralo još malo svjetla. Uvijek je bio umoran, jadnik! Jednostavno bi mu glava klonula na naslon fotelje i zatvorio bi oči, nastavljajući lupkati prstima po drvenim naslo- nima za ruke. Giovanniju je bio simpatičan, a bilo mu ga je i žao, pa bi ga, sjedeći ispred njega na višoj stolici, gledao u tišini, dok se žena kretala po kući da bi davala zapovijedi ili odgovarala na telefon. „Eh, moj dragi!“, rekao je jedne večeri Valenti bez da otvori oči.„Neće ostati ništa od mene! Ništa! Uporno pišem knjige, ali nisam ništa drugo doli novinar!“ Giovanni nije shvaćao pa je odgovorio grlenim šumom. „Napisati I Malavoglia ili ne napisati ništa, poput Vas!... Nema puta između za čovjeka koga se cijeni!“ Giovanni se pravio da se zakašljao. „Zavidan sam Vam“, kazao je Valenti podižući kapke i gledajući Giovannija po- gledom bolesna djeteta. „Zavidan sam Vam. Želio bih biti poput Vas! Ono što vi kažete, dobro je! Ono što ja pišem, nije dobro! Zašto ja pišem, a Vi ne govorite? Navečer, kada su tu i drugi, govorite! Molim Vas: pričajte više od njih! Ono što ćete reći, bit će dobro, izvrsno! Vjerujte mi: govorite!“ Navečer Giovanni nije rekao ništa, kao ni inače. Ali sutradan, vidjevši Valentija