Nova Istra

116 NOVI PRIJEVODI Vitaliano BRANCATI njegova koža, milovana vunom i tijekom ljeta, sami korijeni njegova života uronjeni u toplinu poskočili su prilikom bičevanja hladnom vodom. Činilo mu se da umire, da se gubi u ledu i potom da se nalazi unutar pećnice. Izašao je iz kupaonice crvenog lica. „Osjećam se puno bolje!“, rekao je ženi, naježen, no nije znao je li razlog tomu hlad- noća ili to što ga je sve peklo... „Osjećam se baš dobro“, telefonirao je iz trgovine.„Studen mi više ne može ništa!“ U biti, nije više tako jako osjećao hladnoću. No, dva dana kasnije prehladio se. Nos, koji mu je prirodno bio uži, skroz mu se začepio. Svako toliko bi, da bi mogao disati, morao izvući zrak na silu, ispuštajući vjetrić koji je okretao Ninettu prema njemu. Nije da se žalila da joj to smeta, ali svaki put kada bi joj muž zviždao no- som, ona bi se živahno okrenula, kao da je netko zazivlje imenom. Tako je Giovanni morao disati otvorenih usta i kada mu se nepce sušilo te bi osjećao kao da umjesto jezika ima komad pluta, otišao bi u drugu sobu, koja je bila najviše udaljena od Ni- nettine, i, zatvorivši usta, disao kroz nos svom snagom koju je imao u plućima. Kada nije mogao ustati i ostaviti Ninettu, pravio se da zijeva. Treći dan, budući da mu je bilo stvarno loše, rekao je Di Lorenziju da ide put Coma, provjeriti jednu filijalu. Tamo je, u jednoj hotelskoj sobici, dao oduška svojoj prehladi. Vratio se zdrav i odmah je otišao istuširati se hladnom vodom. „Ili ću umrijeti“, pomislio je,„ili ću postati druga osoba!“ Malo-pomalo postao je druga osoba: suh, mršav, normalne boje (ne više na točki- ce nakon obroka) te sjajnih, naglašenih očiju. Budući da je iskorijenio svoje navike, upao je u maniju kretanja i hladnoće: išao je okolo s laganim mantilom i uzimao si tek koji trenutak predaha tijekom dana i koji sat tijekom noći. Ninetta je pljeskala svojim ružičastim rukama – svaki put kada bi nakon ustaja- nja i tuširanja izlazio, odustajao bi od jedne majice, a i smanjivao je unos maneštre. Ona je, na koncu, zapovijedala da treba biti brz, mršav, budan, oskudno odjeven! Svako toliko popucala bi mu hrskavica, a njegov se život potpuno preokrenuo, poput stare kočije u koju su upregli vatrenog konja. Stalno je gledao svoje oči, sjaj- ne kao kod nekoga tko ne može spavati, i nije znao što da pomisli o svom novom izgledu. Postao je mršaviji od srednjoškolca, ali oko te mršavosti nalazilo se nešto što mu je smetalo, poput duha nekog krupnog čovjeka. Slijedeći uobičajena pravila po kojima nekoga definiramo lijepim ili ružnim, on nije imao niti jednu od onih osobina koje mogu nekoga definirati ružnim: nije bio debeo, nije bio malen, nije bio iskrivljen! No, unatoč tome, svaki put kada bi mu Ninetta usred dnevnog boravka prislonila obraz uz prsa, on je na ogledalu vidio sliku lijepe žene i ružnoga muškarca. „Jesi li sretan?“, šaputala mu je ona, s usnama na dugmadi prsluka.