Nova Istra

115 Vitaliano BRANCATI NOVI PRIJEVODI „Ljubavi, nemoj biti praznovjeran! Priznaj da Di Lorenzi ima pravo! Moraš usta- jati jako rano!... Molim te, prestani stiskati taj komad željeza!“ Ninetta je sjela na rub fotelje i, prislonivši svoje čelo na Giovannijevo, rekla mu stotinu lijepih riječi: „Dobra moja ljubav koja će ustati rano ujutro!... Tikvica moja slatka, koja će rano ustati. Srce moje zločesto, koje će rano ustati!“ Sutradan je Giovanni ustao u šest i trideset. Ninetta je ostala ležati, ali htjela je da vrata njezine sobe ostanu otvorena, ne bi li čula muževe korake, a svako toliko i njegov glas. Ti koraci nisu baš bili jako žustri i kada bi čula da su utihnuli negdje u kući, pri- dignula bi se i doviknula: „Ljubavi moja, požuri se!“. U jednom trenutku, kada su prestali koraci, čuo se šum nalik na četkanje tkanine, kao neko trljanje. Što se to događa? Ninetta je odjenula kućnu haljinu i skočila iz kreveta da bi vid- jela što Giovanni radi. I našla ga je svog crvenog i blaženog u licu kako trlja ramena po radijatorima. „Ah, ne, dragi moj!“, kazala je Ninetta.„Ne!“ Iznenadan ženin glas pogodio ga je kao žestoki udarac: osjećao se kao da umire od srama. „Malo sam zimogrozan po prirodi!“, promrmljao je nakon trenutka tišine. „Moraš se promijeniti!“ „Promijenit ću se, vidjet ćeš!“, prožvakao je nervozno, očajan zbog sebe, zbog vla- stite prirode, Sicilije, stare kuće u Cataniji te svih šalova i deka koje su ga pokrivale otkad se rodio. Tri dana prebirao je tu rečenicu među zubima, ali nije znao kako je izreći. Napokon, jednog se jutra probudio mračan u licu i zatražio kućni ogrtač i četku za kupanje. „Što želiš napraviti?“, pitala je žena. Pogledao ju je poluzatvorenih očiju.„Želim se istuširati hladnom vodom!“ „Ma ne, dragi, ako nisi na to navikao, nemoj! Treba to početi raditi ljeti, ne zimi, molim te, dragi!“ Klimnuo je i, prebacujući ogrtač preko jednog ramena te isprobavši snagom ruku gumenu četku, krenuo prema kupaonici. „Na koncu“, pomislio je, „hladna voda nije nikada nikoga ubila. Imam zdravo srce! Mogao bih dobiti paralizu, da imam slabo srce. No, hvala Bogu, imam zdravo srce!“ Na ulazu u kupaonicu osjetio je vrtoglavicu, činilo mu se da ga sve ledene stvari, pod, zidovi, lanac, dotiču oštrim vrhovima. No, to je trajalo svega minutu. „Idemo!“, viknuo je otvarajući slavinu i jednim se skokom našao ispod tuša. Sva njegova krv, zanjihana dugačkim poslijepodnevnim snovima ispod deka, sva